Šećer na kraju

Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Derek Deane

  • Mai Kageyama, Ivan Gil-Ortega; Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Derek Deane, foto: © Saša Novković

    Datum premijere novoga zagrebačkog Orašara u koreografiji i režiji engleskog koreografa Dereka Deana u hrvatskoj će povijesti ostati zabilježen kao dan potpisivanja pristupnog ugovora s Europom. Eto, jedna slučajnost koja je cijelom danu, u ovom svjetlucavom adventskom iščekivanju, dala neki dodatni svečani, optimistički ton. A upravo je balet kao „stil plesanja temeljen na tradicionalnoj baletnoj tehnici“ (kako je primijetio André Levinson u tekstu Duh klasičnog plesa) dominantan i zajednički zapadnom svijetu, „u potpunom skladu ne samo s anatomskom strukturom Europljanina nego i s njegovim intelektualnim težnjama“. Dakako, kao što neki ne slave Božić, neki zaziru od ulaska u Europu, a nekima ne odgovara Ščelkunčik u novom ruhu, nego žele prepoznati onog dobrog starog, bliskog šarenoj bajci što je u više navrata, tijekom tridesetak godina postavljao Waczlaw Orlykowski, kao neprikosnoveni autoritet u interpretaciji Petipaova predloška na zagrebačkoj sceni.

    U čemu je problem? Opet Derek Deane!? U redu, trenutno ima velik broj aktualnih predstava u HNK-u u Zagrebu; bez obzira na njegove kvalitete i rang bilo bi zanimljivo vidjeti i neka druga čitanja baletne klasike. S druge strane, s njim je ravnateljica Baleta Irena Pasarić učvrstila klasičan repertoar zagrebačkog Baleta (koji uvijek puni kazalište) očito sigurna u profesionalnu razinu i blisku joj estetiku.
    Iva Vitić Gameiro, Ovidiu Muscalu; Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Derek Deane, foto: © Saša Novković
    Potaknuta nedavno pročitanim esejom Andreje Jeličić: Orašar Jurija Grigoroviča – suvremeni klasik kao spona nekoliko epoha, razmišljam: Koje su promijene u baletu? Ima li nešto što bi vrijeđalo kompozitora ili povijesnog koreografa? Je li iznevjeren duh baleta? Koliko suvremeni koreografi, kao što je to svojedobno napravio Lopuhov, pa onda Grigorovič, pa onda i naši: Margarita Froman, Frane Jelinčić, Orlykowski i Deane, ili pak Béjart ili Matthew Bournes, i još bezbroj drugih autora koji svjedoče koliko taj balet još uvijek izaziva maštu i živi dinamičan život, imaju pravo na reinterpretaciju, na svoje traženje spona između tradicije i inovacije? Nema sumnje da je svako novo tumačenje pričanje neke svoje priče, istovremeno umrežavanje u povijesne, one već otplesane koreografije i uspostavljanje komunikacije s drugim, viđenim autorima, ali i svojim suvremenicima. Riječ je o komunikaciji na svim razinama: sadržaja i forme, estetskog i emocionalnog doživljaja.

    Deane je uz svoju ekipu, scenografkinju i kostimografkinju Robertu Guidi di Bagno i oblikovatelja svjetla Jordana Tuinmana, napravio vrlo atraktivno kazališno djelo, koje možda najviše poetskom vizualnošću izaziva ushit. Čarobnu noć u kojoj realnost gubi čvrste obrise autor je oblikovao, čini se, nadahnut filmskom režijom (ekspozicija, kadriranje, zamrzavanje slike, fokusiranje) i tako u više navrata uspio postići začudan, bezvremenski i vanprostorni dojam.
    Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Derek Deane, foto: © Saša Novković
    Krenuvši iz tamne praznine prostora još neispričane priče (poput još neispisana papira), Deane u svjetlo najprije uvodi pripovjedača koji će ujedno biti i spiritus movens, duh koji pokreće i vodi radnju. Ujak Drosselmeyer elegantan je i bizaran tip (šarmantni i lakonogi plesač Ivan Gil-Ortega), nešto kao iluzionistička medijska zvijezda, ali i nešto više od toga. Njegove moći očito nadilaze trikove, ozbiljniji je, na trenutak i opasniji nego se čini. U džepu nosi vilinski prah, iz kutije vadi igračku orašara, s kojim očito nešto sprema…

    U svakom slučaju, on je od početka do kraja naš vodič, traži pažnju i upućuje na promjene. Tijekom uvertire nas prizemljuje, smješta u mjesto i vrijeme radnje; upozorava na uzbuđene goste koji se snježnom ulicom žure prema kući obitelji Staulbahm. A tamo je slavlje, veselje, gužva, odrasli plešu (u duhu građanskih salona), djeca se uključuju u ples ili provlače između odraslih i traže pažnju, čekaju poklone. Drosselmeyeru je očito ugodnije u njihovu društvu. Oni su još spremni za njegove čarolije. Oživljene lutke Harlekina (Ovidiu Muscalu), Colombine (Iva Vitić Gameiro) i Vojnika (Eugen Dobrescu) izvode svoju kratku točku…
    Rieka Suzuki, Pavla Mikolavčić, Miruna Miciu, Tomislav Petranović i ansambl; Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Derek Deane, foto: © Saša Novković
    Deane je napravio živu, dinamičnu scenu koju s vremena na vrijeme zamrzne da bi istaknuo neki detalj radnje. Klara u interpretaciji Mai Kageyama prava je krhka djevojčica, dražesna i zanesena u slutnji odrastanja i romantične ljubavi, ali i odlična plesačica sa zahtjevnim zadacima. Zapravo se u cijeloj slici provlači njezin duet s ujakom Drosselmeyerom. (Istina, malo nedostaje poznata nam scena djevojčica koje uspavljuju lutke pa dječaci sa sabljama napadaju samo Klaru, koja njiše svog orašara, ali – priča ide dalje.)

    San i/ili čarolija, ponoć kao okidač za preobliku zbilje, štakori i vojnici, živi Orašar, među njima poznati likovi brata i roditelja, sve pokrenuto i bacano po prostoru koji polako gubi prepoznatljive obrise sobe. Kao da su se digli u zrak, iznad oblaka (na tragu putovanja Petra Pana u Nigdjezemsku) čija se bjelina stopila sa pahuljicama. A one su dobile oblik bijelih balerina. Snježna kraljica Pavle Mikolavčić korektna je i čista. Cijela koreografija je vrlo lijepa, prozračna, živa u izmjeni geometrijskih formi i slobodnog leta pahuljica i ledenih vila (Miruna Miciu i Rieka Suzuki), a i pojačana energijom odličnih plesača Gila-Ortege i Princa Tomislava Petranovića. I u tom prostoru između dva čina (kojim 1. završava, a 2. počinje) leži prava čarolija.
    Mai Kageyama, Ivan Gil-Ortega i ansambl; Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Derek Deane, foto: © Saša Novković
    Drugi čin smješten je u bogati, profinjeni interijer dvora. Dominira zagasito zlato i nema grandioznih marcipanskih kolačića, šećerlema i sladoleda. Klara, djevojčica i mlada dama jednostavno je na prekrasnom kraljevskom dvoru pred promenadom nacionalnih plesova. Oni su ostali karakterni, prepoznatljivo stilizirani u smislu španjolskog, ruskog, kineskog i tako dalje, ali su nekako engleski suzdržani i nisu spektakularni, temperamentni i duhoviti na onaj poznati nam, slavenski način. (Recimo, Ruski ples nema elemente prisjadke, koji uvijek izazivaju burnu reakciju publike.) Svi plesači su precizni i u skladu sa zadanom estetikom pokreta i tijela. Izmjenjuje se fino tkanje nogu i pozicije figurica od engleskog porculana. I tek se arapski ples sa Sabrinom Feichter, koja, nošena u poziciji sfinge, senzualnom akrobatikom šeta po zraku i mladićima i uopće ne dotiče pod, nametnuo kao atrakcija cijele promenade. Valcer cvijeća (ansambla koji je otplesao i Pahuljice) bio je vrlo lijep, plesan i prozračan, lagan i uvježban.

    A onda, uistinu, šećer na kraju: Vila Šećera gošće Iane Salenko u velikom bravuroznom pas de deuxu s Tomislavom Petranovićem. Salenko je bila besprijekorna: skladna, čista, nježna a aristokratski odlučna, prekrasnih ruku, beskrajno sigurna i laka u svim elementima varijacije, glumstvena i opuštena u igri i dijalogu s Petranovićem – vrlo sigurnim partnerom i pouzdanom podrškom. Iznimno lijep, elegantan i skladan par.
    Iana Salenko, Tomislav Petranović; Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Derek Deane, foto: © Saša Novković
    Vrhunac će se rasprsnuti opet u jednu pokrenutu scenu, onaj prostor gdje sve leti, i gdje se susreću paralelni svjetovi. I onda, bez oštrih rezova, Dean uspijeva suptilno, u nekoliko planova, tj. nekoliko Drosselmeyerovih poteza, završiti priču mekano je vraćajući na ulicu obasjanu lampama u zimskoj noći; u Klarinu sobu, gdje su roditelji nagnuti nad njom i njezinim orašarom; u zlatni dvorac gdje su okupljeni svi likovi iz – sna?

    Nema sumnje da će i ovaj Orašar biti rado i s veseljem gledan i da će nakon njega i dalje mnoge ozarene djevojčice izlaziti pocupkujući, odlučne u namjeri da postanu balerine…

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. prosinca 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji