O Kotaču i Sreći

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Carl Orff: Carmina burana, kor. Hugo Viera

  • Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Carl Orff: Carmina burana, kor. Hugo VieraČini se da je pred hirovitu Fortunu ovaj put stala osobno intendantica riječkog HNK-a Nada Matošević zaustavivši tragičan pad svoga Baleta, čiji je ravnatelj Staša Zurovac trenutno, iz javnosti nepoznatih razloga, pritajen. U (hitnu) pomoć pozvan je portugalski koreograf Hugo Viera, poznat nam kao autor zagrebačkih Varijacija u F.ado molu (2010), a on je projekt pojačao peteročlanom internacionalnom ekipom: u prvom redu asistenticom i prvom plesačicom predstave Mašom Kolar, koja uz Ricarda Freirea i Anu Rocha Nené nosi solistički dio predstave. U to čvrsto uporište odlično se uklopio baletni ansambl, i uz nezamjenjivi živi zvuk orkestra, zbora i solista HNK-a Ivana pl. Zajca (pod ravnanjem Josipa Šege) u Rijeci se ponovno dogodio sjajan i snažan scenski doživljaj. Namjerno izbjegavam u promidžbi korištenu riječ spektakl jer ona nosi neku konotaciju glamuroznog ali površnog sjaja, dok je novo uprizorenje uzbudljive Orffove glazbe na neki način introspektivno i neobično u suptilnoj prigušenosti glazbom prizivanog vitalizma.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Carl Orff: Carmina burana, kor. Hugo Viera
    Prva razina koju percipiramo mračna je monumentalnost scene (Dinka Jeričević u mudroj i nadasve aktualnoj štednji iskoristila je konstrukciju Žorža Draušnika iz Zurovčeva baleta Romeo i Julija). Zbor ispunjava sve tri stranice galerije. Oni su komentatori i pripovjedači, ili publika koja zainteresirano prati što se tamo dolje događa, ili se pak primire, tiho prisutni u sjeni (i tamnim kostimima Jurja Žigmana), poput reljefa. Ispod, u dubini scene, onkraj, iza rešetaka pamćenja vrti se moćni Fortunin kotač. Kolo sreće se okreće, reklo bi se po naški. Oko Kotača velikog poput mlinskog – samo što ovaj melje sudbine, želje i nade – kreću se likovi u stiliziranom naporu tijela. Opslužuju ga, vrte se oko njega, odustaju i vraćaju se. Dominira tama, sjene sivih nijansi, a svjetlo (oblikovatelj Nuno Salsinha) tek štedljivo izvlači određeni dio scene, naglašeni detalj. Solisti Opere (Marko Cvetko, Tomislav Bekić i iznimno scenična Vanja Zelčić) pojavit će se za svoje dionice u lijevom uglu scene, u ravnini s plesačima, iz čega dolazi do zanimljivih odnosa glasa i pokreta. U desnoj loži smješten je još dječji zbor Torretta.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Carl Orff: Carmina burana, kor. Hugo VieraTako uokviren prostor, između onog iznad i iza, čini se maksimalno ispunjen, a opet je čist i otvoren za ples. Tim prostorom vlada svemoćna, hirovita Fortuna u liku izražajne Maše Kolar; ona koja ljudima „ponekad nudi bogatu žetvu, ali se obično pobrine za slabu naknadu“. Ona povlači konce, pušta k sebi, i onda manipulira. Koji put je i slijepa. Svi je žele. A ona se poigrava s njima. Pusti da im se čini da je njihova, a onda izmigolji ili ih jednostavno presječe. Maša je ponovno u jakoj plesačkoj formi. Njezin pokret specifičan je kao kombinacija krute, uglate, zadane sekvence, koju vode ruke i koja naglašava poziciju vlasti nad prostorom, vremenom i ljudima, i dugih mekanih izbačaja udova, impulsa koji kreću iz potresenog centra da bi u ushitu ili očaju hvatali i širili prostor vlastite kinesfere. Taj tip suvremenog plesanja između ekstatičnog zamaha u daljinu, zaleta s proklizavanjem i tjelesnog grča koji vraća u centar, i prema zemlji, osnovica je koju onda prepoznajemo kao Fortuninu jeku i u Čovjeku (Freire), njegovoj družici Ani Rocha Nené, i svim plesačima ansambla; svima kojima Fortuna uspješno manipulira.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Carl Orff: Carmina burana, kor. Hugo Viera
    Viera tijekom predstave ne pada u predvidljivi obrazac. Koji se put primjetno poklope ženski glasovi utjelovljeni u plesačicama, ili muški dio zbora dozove plesače, ali nema pravila. Zanimljivo je da najpoletniji orkestralni broj Carmine, koji se i zove Ples, rješava bez plesača, gibanjem zbora koji se spušta privučen Fortunom i onda vraća na svoje mjesto na galeriji. U taverni Viera nakratko uvodi scenografiju: stolove ispod visećih lampi, i to je jedan od čistih, klasično koreografiranih brojeva, vrlo precizan i atraktivan u ornamentici tijela i predmeta, a s druge strane znakovit i simboličan u opetovanoj, umnoženoj slici muškarca nad stolom – u Bakhovu domu.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Carl Orff: Carmina burana, kor. Hugo Viera
    Tijekom boravka in taberna / u gostionici projiciran je i (pre)kratak video Vladimira Končara. To se tako brzo dogodi da baš kad iznenađeni percipirate tu novu razinu scenskog događanja, koja nesumnjivo odgovara kontekstu, već je gotovo i zapravo niste sigurni što ste to vidjeli… Ovako nakon prvog i jedinog gledanja ostaje dojam bljeska, krupni plan plesačeva lica, koje se u konfuziji gubi, rasplinjava i ponovno skuplja, kao neki njegov uzaludan pokušaj artikulacije misli.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Carl Orff: Carmina burana, kor. Hugo VieraTrećim dijelom Carmine (Dvor ljubavi) dominiraju dueti, susreti i rastanci, podrške i oslonci. Koreografija je razvedena razigranim, brzim i u pomaku individualne interpretacije stilski ujednačenim parovima. Plesači su precizni, uvježbani i s lakoćom tjelesnog leta kroz prostor. Unutar toga gustog koreografskog tkanja kao neki predah stoji neobičan i duhovit broj Tempus est iucundum / Vrijeme je ugodno, u kojem plesač leži ispružen na podu (prema riječima pjesme: „iznemogao od ljubavi, ohrabren obećanjem, deprimiran odbijanjem, probuđene želje…“); okružen je zborom, i svi mu se obraćaju, i sopran i bariton i zbor i djeca, a on nakon svakog impulsa tijela prema gore ponovno nemoćno pada.

    Orffovo djelo uokvireno je neodoljivim, dramatičnim zazivom Fortune. I Viera će zaokružiti priču vrativši je na početak. Ljudi se povlače u dubinu sjene, uz Kolo, a Ona koja caruje svijetom zatvorit će rešetke iza Njih, osuđenih na život. (U kontekstu Carmine Burane to se ipak čini slatkom kaznom.)

    Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 23. siječnja 2012.
    (osvrt na temelju 1. reprize 21. siječnja 2012.)
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Carl Orff: Carmina burana, kor. Hugo Viera
    Carl Orff:
    Carmina burana
    koreograf Hugo Viera
    dirigent Josip Šego/Igor Vlajnić
    premijera 20. siječnja 2012.
    scenografkinja Dinka Jeričević, kostimograf Juraj Žigman, asistentica koreografa Maša Kolar, zborovođa Igor Vlajnić, oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha, video Vladimir Končar, asistentica scenografkinje Tanja Lacko, asistentica kostimografa Manuela Paladin Šabanović

    izvode:
    Balet: Cristina Lukanec, Laura Orlić, Paula Rus, Anka Popa, Ana Rocha Nené, Marta Kanazir, Kristina Kaplan, Viktoria Joana, Maša Kolar, Andrei Kőteles, Svebor Zgurić, Ricardo Freire, Jac Carlsson, Danilo Palmieri, Ashatbek Yusupzhanov
    solisti Opere: Vanja Zelčić (sopran), Sveto Matošić Komnenović (tenor), Marko Cvetko (tenor), Tomislav Bekić (bariton)
    Orkestar i Zbor HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka
    Dječji zbor Torretta, voditeljica Suzana Matušan
    koncertni majstor Danijela Maras Mendiković
    inspicijentica Vesna Marinac

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji