Norma na udaru

Dani samostalnih plesnih autora, Rijeka, 4. veljače 2012.



  • Dani samostalnih plesnih autora u Rijeci počeli su premijerom triju idejno i izvedbeno nepovezanih projekata čiji su autori Senka Baruška, Gordana Svetopetrić i Žak Valenta. To što su poklonici plesne umjetnosti u Rijeci iste projekte vidjeli u jednom periodu rada na njima, tijekom Večeri profesionalnih plesnih autora uoči prošlogodišnjeg Svjetskog dana plesa, pružilo im je jedinstvenu mogućnost usporedbe i igre s potvrđenim ili iznevjerenim osobnim očekivanjima. 

    Ljubavnu priču između Stvoritelja i stvorenja, Kreatora i umjetnice, Hvala ti!, Senka Baruška kao autorica koreografije i koncepta te plesačica izbrusila je u poetsku minijaturu. Spuštajući se na ljuljačci, Baruška na pozornicu donosi kuglu svjetlosti. Svjetlost, koja neobojana dopire na pozornicu u različitim oblicima (sjene, pravokutnik..) s neba tijekom cijele izvedbe, ostaje simbolični prikaz Stvoritelja s kojim plesačica uspostavlja odnos. A on je dualističan, istovremeno i sreća i tuga, radost i bol, let i grč... Pri tom su plesni pokret i ekspresija lica jednako vrijedni i jednako važni elementi izvedbe.

    S neba padaju i papirnate sjemenke što ih izvođačica nudi publici, predajući im doslovno i svjetlost, u obliku svjećice, i poruku. Primjerice, na mom je papiru pisalo: „Ne mogu odabrati kako se osjećam, ali mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.“ Nakon što su svijeće u publici upaljene, plesačica se vraća na ljuljačku ponavljajući dijelove koreografije obrnutim redom, ali joj povratak u nebo sada više nije moguć. Svjetlo je u našim rukama i doista sami biramo što ćemo s njim učiniti. Baveći se Duhovnošću i Dobrotom, koji su gotovo protjerani iz izvedbenih umjetnosti danas, Senka Baruška nudi predah pojedincu opterećenom nasiljima raznih vrsta i buđenje od zaborava prema zanemarenom aspektu čovjekove biti.

    Sanjamo li iste snove?, pitale su se Gordana Svetopetrić kao autorica i plesačice Sanja Josipović i Petra Chelfi tijekom rada na projektu koji je konačno naslovljen Snoviđenja, hakirajmo se... Nadahnute radovima oneironauta Stephena LaBergea, Tibetanskom knjigom snova i sanjanja, tekstovima ruskih hakera snova vezanih uz ime Sergeja Izrigija, autorski tim pamtio je i dekodirao vlastite snove i mapirao ih pokretom, crtežom i govorom. Crteži su od pijeska i krede, simbolični i apstraktni, ali nestalni baš kao i snovi, jer ih plesačice brišu, slučajno i namjerno. Stolica u lijevom kutu pozornice asocira ispovjedaonicu u kojoj otkrivamo želje, strahove i ljutnje koje ih pokreću u oniričkom. Rečenica „Petra Chelfi jede tortu od čokolade.“ izravno upućuje na to da nije riječ o posuđenim, nego osobnim pričama.

    Izmjenjujući solo plesne dionice i duete, asocirajući na lutke na žici, zatim jedno tijelo s dvije glave i po dva para udova, ribe u vodi ili usporeno kretanje u bestežinskom stanju, u jednom trenutku toliko ritmično da pomislite da biste im se mogli pridružiti, Josipović i Chelfi vode do finala u kojem ulaze u neke još neistražene snove. Autorska glazba Alena Svetopetrića i Silvia Pasarića te izbor Gordane Svetopetrić daju doživljajni ritam i grade atmosferu. Kostimografkinja Matea Pasarić igrala se bojama na način da prevladavajuća boja jednog čini detalje na drugom, u oba kostima što ih plesačice nose.

    Tretirajući fenomen psihijatrijskog poremećaja kao poticaj za izvedbu, projekt Dijagnoza: umjetnost posveta je svima neprilagođenima socijalnim normama, a čiji su životi dotakli kreaciju: od Antonina Artauda, Vincenta van Gogha, Virginije Woolf, Sare Kane, Petra Iljiča Čajkovskog do Leopolda M. Panera, koji su izrijekom spomenuti u programskom letku predstave, a koji su živote proživljavali, poneki i skončali, u sterilnom okruženju sanatorija. Prema konceptu Žaka Valente, predstavu je dramatizirao Andrej Mirčev, a koautori i izvođači su Jorge Correa Bethencourt i Žak Valenta. Uvodni film, video materijal potpisuje Udruga UKUS, a podsjeća na vrijeme u kojem su duševne poremećaje liječili elektrošokovima. Početna provokacija nastavlja se prizorom u kojem Bethencourt kao konobar s crvenom pregačom služi šampanjac prema strogo utvrđenim pravilima. U isto vrijeme u prvom planu Valenta odjeven u crnu baletnu haljinicu pred zamišljenim ogledalom uvježbava nastup. Socijalna norma je na udaru, ječi neizgovoreno pitanje: Što je normalno?

    Susret dvojice u kaputima i donjem dijelu pidžama, od kojih je jedan bos, a drugi obuven, duhovit je prikaz međuljudskih odnosa u kojima procjenjujemo drugoga po stupnju normalnosti. Dolazak turista koji se želi slikati, pa onda i fizički stopiti s Piscem, komentar je odnosa prema slavnima i nastojanjima da se poistovjetimo s njima. Autobiografsku ironijsku notu ima prizor u kojem Valenta opisuje rad s kazališnom grupom na tome kako spojiti riječ s pokretom na sceni – super su se zabavljali dok nije došao redatelj, a onda se dogodio ledeni glumac kojem nije mogao pomoći. Groteskni duet Bethencourt – Valenta, nizom asocijacija građenim od plesa, mime, glume, govora, ali i kompulzivnih pokreta, tikova, te opsesivnih gesti, provocira publiku na emotivnu reakciju prema stereotipu o duševnim bolestima. Zapravo, čitavom nizu stereotipa što se kreću u rasponu od marginalizacije do nekritičkog slavljenja. Autorski tim predstave Dijagnoza: umjetnost nastoji dekonstruirati mit o normalnom, skinuti stigmu s nenormalnog i senzibilizirati za drugačije(g), različito(g) i neprilagođeno(g).

    I kad već možemo uspoređivati: u odnosu na viđeno u travnju prošle godine, kroz najveće promjene prošao je projekt Dijagnoza: umjetnost dok je, čini se, projekt Snoviđenja, hakirajmo se… samo dopunjen u odnosu na osnovu. Iako je riječ o tri neovisna projekta, o različitim konceptima i autorskim potpisima, odgledani u jednu večer nude zanimljivu poveznicu – svaki na svoj način, u Duhu, Snu ili Poremećaju, traže izvor umjetničko nadahnuće i djelovanje.

    © Tatjana Sandalj, PLESNA SCENA.hr, 7. veljače 2012.

Piše:

Tatjana
Sandalj

kritike i eseji