Slasti zabranjenog voća

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos (obnova)

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © NovkovićTomislav Petranović (Franz); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © Novković

    Balet zagrebačkog HNK-a obnovio je za ovu sezonu Coppéliju na Montmartreu – laku, nepretencioznu obradu Delibesove popularne baletne komedije u koreografiji Yourija Vamosa. Odbacivši izvorni libreto o mehaničkoj lutki majstora Coppéliusa Vamos radnju svoga baleta gradi oko prepoznatljivih, da ne kažemo klišejnih, vizualnih i glazbenih motiva pariškog Montmartrea s kraja 19. stoljeća – Moulin Rougea, Toulouse-Lautreca i can-cana. Coppélius je ovdje ostarjeli slikar koji u svojoj naklonosti za mladu, temperamentnu Swanildu proživljava posljednje proplamsaje izgubljene mladosti. U prvoj postavi s dobrom mješavinom dostojanstva, živahnosti i melankolije predstavio ga je Andrej Barbanov, dok su Swanildu i Franza igrali Pavla Mikolavčić i Tomislav Petranović (izvedba 16. ožujka 2012.)

    Andrej Barbanov (Coppélius), Pavla Mikolavčić (Swanilda); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © NovkovićU Vamosovoj verziji ne postoji lik Coppélije, što je vrlo zbunjujući moment, osobito za gledatelje koji ne znaju originalnu verziju. Umjesto te djevojke s očima od emajla, koja je u izvornoj Delibes / St. Leonovoj verziji bila magičnim predmetom pozornosti i žudnje svo troje glavnih protagonista, ključnu dramaturšku ulogu ovdje ima crvena haljina. Izložena u izlogu, (zanimljivo, smještenom na istoj desnoj strani pozornice na kojoj se u tradicionalnim postavama nalazi prozor sa zagonetnom Coppélijom, koja ne odgovara na Swanildine pozdrave), ona je prvo objekt Swanildine žudnje – žudnje za nedostižnim sofisticiranim životom. Kada je Swanilda odjene, crvena haljina pretvara djevojku u objekt Coppéliusove žudnje za izgubljenom mladošću i ljubavi, a u noćnoj sceni u klubu i u objekt probuđene erotske i ljubavne žudnje mladoga Franza. Swanilda u tom kostimu zapravo postaje Coppélia – obećavajuća, privlačna, tajanstvena, no nedostižna.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © Novković
    No Vamos ne pretendira na duboka psihološka tumačenja njegovu je baletu glavna svrha zabaviti publiku. Slobodno manipulirajući partiturom, on odabrane dijelove dinamične i živopisne Delibesove glazbe vješto koristi kao pokretač niza plesnih brojeva rađenih u maniri mjuzikla. U prvom činu plesovi čistača ulica, dimnjačara, domaćica, prodavača i policajaca u dopadljivim kostimima Dženise Pecotić izmjenjuju se u brzom ritmu i tipičnom revijskom stilu s plesovima solista i mnoštvom slapstick gegova. Živi tempo koji je beskompromisno održavao Miroslav Salopek tu je očito bio izazov, osobito muškom dijelu ansambla, koji po neujednačenosti te nedostatku preciznosti, vještine i opće kondicije ne bi preživio usporedbu s pravim profesionalnim ansamblom mjuzikla koji drži do sebe.

    George Stanciu (Šef policije); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © NovkovićNo glumački i plesački odskakala je minuciozno prostudirana i sa sjajnom energijom izvedena uloga Šefa policije Georgea Stanciua. Izvrsnim osjećajem za humor Stanciu u gradnji tika pronalazi posebnu, osobnu interpretaciju i iz potencijalno kartonskih, stereotipnih skica stvara likove koji dopiru do publike. Šteta samo za težinu i sporost temperamentnih udaraca dlanom po podu, koji bi inače morali biti izvedeni brzinom munje i lakoćom otpuštena federa. U prvom činu simpatične i doista smiješne bile su četiri prijateljice (Sabrina Feichter, Natalia Horsnell, Rieka Suzuki, Iva Vitić), a Alan Gotal potrudio se oko uloge Swanildina brata Hansa, premda bi to bio primjereniji zadatak za nekog posve mladog dečka iz baletne škole (kada bi takvih kod nas bilo).

    Koreografski i režijski vrlo je uspio početak drugog čina, koji na zvukove laganog valcera razotkriva kao u vremenu zaustavljenu, prigušenu i snovitu scenu unutrašnjosti noćnog kluba i njegove obitavatelje. Osamljena figura konobara koji zanesen u kutu isprobava plesne korake simbol je odmaka od stvarnosti koji vlada u tom svijetu. Opscena gesta na kraju njegove male etide bila je potpuno nepotrebno i dramaturški neopravdano podilaženje lošem ukusu. U ovom se činu Vamosov balet potvrđuje kao velika ansambl predstava koja cijelom nizu plesača daje mogućnost kreiranja malih ali upečatljivih uloga: u tome su izuzetno dobro uspjeli Guilherme Gameiro Alves kao plesački i karakterno sjajan Žigolo, Rieka Suzuki, koja je s puno duha donijela ulogu Mini, i mnogi drugi. Čin kulminira sveopćim crescendom završnog can-cana, u kojem su svi sudionici dali maksimum.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © Novković
    Treći čin, u sudnici, donosi vrlo uspješnu primjenu karikirane pantomime u blic izjavama uhićenika iz noćnog kluba, ali je dovodi i do potpunog apsurda u ulozi histeričnog sudskog pisara (Dan Boeru). Uopće, unatoč nekim uspješnim efektima, Vamos se u baletu nije uspio odmaći od izvještačene baletne pantomime koja se ovdje, zbog potrebe za komičnim efektom, prečesto pretvara u pretjerano kreveljenje. Tradicionalni pristup pantomimskoj glumi na baletnoj sceni potpuno je opravdan, čak nužan, u pažljivoj obradi klasika u kojima je pantomima imala važnu ulogu. U tome nam uzor mogu biti izvrsne, pažljivo prostudirane produkcije britanskog Kraljevskog baleta iz Covent Gardena. No automatska primjena staromodnih klišeja u svakoj prilici – klopka u koju naši plesači i koreografi prečesto upadaju, i to u doba kad je gluma u dramskom i plesnom kazalištu toliko napredovala – zaustavlja balet i njegove umjetnike na razini infantilne zabave kojoj se suvremena publika teško može prepustiti.

    Pavla Mikolavčić (Swanilda) i Tomislav Petranović (Franz); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © NovkovićSwanilda Pavle Mikolavčić razvijala se interpretativno tijekom predstave. U solu pred haljinom u izlogu nije nas uvjerila – bila je prečvrsta i preozbiljna i stoga je taj solo ostao izražajno nedorečen, premda više nego solidno plesački izveden. No ulaz, solo i cijela pojava u drugom činu bili su sjajni – crvena haljina kao da ju je transformirala i svaki, i najmanji, pokret bio je značajan, rječit, pun karaktera, izražajan do maksimuma u najsitnijoj gesti, sveprožeti ples bez nepotrebnog glumatanja. Tomislav Petranović, plesač čijoj vještini gledatelj vjeruje i s olakšanjem se prepušta muzičkoj, ritmičkoj i tehničkoj preciznosti i lakoći njegove izvedbe, uz svoju uobičajenu tehničku superiornost donio je u ovoj predstavi i zamjetan dramski raspon koji kod njega prije nisam primijetila. Od početka njegov je Franz bio poletan i razigran. U drugom je činu gotovo dirljivo prenio naivnog žutokljunca raspamećena od dostupnosti zabranjena voća. A u trećem, u solu Coppeliusova sanjarenja, plijenio je zrelošću, odmjerenošću i sjetom kojoj nije trebala gluma jer se iščitavala iz kvalitete i dinamike samog pokreta.

    Čisti plesni dio na kraju baleta, kojim nas je Vamos doveo najbliže klasičnom idiomu, nakon burnih događanja donosi dobrodošlo smirenje. Lirski lelujavi ples parova koji kao da izranjaju iz podsvijesti i ljubavni duet Swanilde i Franza, kojim kulminira ta scena, donio je i koreografski i izvedbeno nešto nepatvoreno i jasno, emociju oslobođenu nametnute glume, rastvorenu u čistom pokretu.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © Novković
    Iskreno, nisam sigurna što se umjetnički dobilo mijenjanjem tradicionalne postave Delibesova baleta, osim možda zadovoljavanja želje za promjenom, što nije zanemarivo. Ako se radi o naivnosti i zastarjelosti libreta i dramaturgije, ovom se, trideset godina starom verzijom nismo odmakli daleko od uobičajenih stereotipnih pristupa, a dramaturški gledano originalni libreto prva dva čina koherentniji je od Vamosova. Po suzdržanim reakcijama tijekom izvedbe u petak (premda je izvođače na kraju nagradio buran pljesak), čak bih rekla da je mnogima razbarušena scena can-cana dalja, čudnija i manje bliska od klasičnih verzija – osobito na sceni nacionalne kuće. Možda je publika na trećoj ovosezonskoj izvedbi bila iznimka, možda bi atmosfera ovog dinamičnog baleta bolje odgovarala nekim prazničnim, novogodišnjim danima, ili smo u ova sumorna vremena izgubili sposobnost opuštanja i smijeha?

    © Andreja Jeličić, PLESNA SCENA.hr, 18. ožujka 2012.

Piše:

Andreja
Jeličić

kritike i eseji