Spektakl-predstava

29. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Split, 21. svibnja – 2. lipnja 2012.: Posvećenje proljeća (Le Sacre du printemps ), kor. Marie Chouinard

  • Posvećenje proljeća, kor Marie ChouinardMarie Chouinard jedna je od najpoznatijih koreografkinja suvremene kanadske plesne scena, s impresivnom međunarodnom karijerom. Od početka karijere 1978. nizom solo radova kao što su Marie Chien Noir (1982), Poslijepodne jednog fauna (1987) i S.T.A.B. Space, Time and Beyond (1986) u kojima istražuje granice tijela, disanja i glasa te se poigrava s intimnim tjelesnim ritualima stječe reputaciju skandalozne i originalne umjetnice. Prelaskom u rad s ansamblom stvara preko pedeset potpuno različitih radova kojima stječe gotovo kultni status.

    Posvećenje proljeća, koje je trupa Marie Chouinard premijerno izvela 1993, kao vizija animalne tjelesnosti, seksualnosti i ekstaze, u glazbi Igora Stravinskog i odjecima Nijinskijeve prevratničke koreografije, nalazi savršene saveznike. Koreografija je rađena iz glazbe, oslonjena na njezin naboj, ritmove i disonance te time osigurava usidrenost i prepoznatljivost koreografske vizije. Tako mitsko pleme hermafroditskih satira u orgazmičkoj iscrpljujućoj euforiji izranja iz (vjerojatno) najizvođenijeg klasika baletne literature 20. stoljeća.

    Plesači odjeveni u crne gaćice, od samog se početka kreću maksimalnom tjelesnošću u pretjeranim artikulacijama zglobova i repetitivnim izolacijama svakog dijela tijela. U leksiku pokreta Marie Chouinard povremeno se referira na Nijinskijevu viziju, kako Posvećenja tako i Fauna (na turnejama se ova dva rada često izvode u istoj večeri), no u potpunosti se odmiče od narativnosti originalne verzije. Svoju viziju razvija kao skup koreografski individualiziranih sola, koji dijele isti intenzitet i estetiku. Ti materijali se premrežuju nizom brzih ulazaka i izlazaka, sinkroniciteta i kontrapunkta, koji se povremeno ujedinjuju u zajednička mjesta, poput dizanja ruku prema nebu, unisonih skokova i vrtnji ili zajedničkog prelaženja scene. Solo pristup podcrtan je svjetlom koje neprekidno uokviruje soliste u spotove. Time se nameće asocijacija da Marie Chouinard kreće od sama kraja originalne verzije, od sola smrti Chosen One, od njezinog pomaknutog stanja proizvedenog ritualnim iscrpljivanjem. Ova koreografija donosi to stanje krajnje brutalne tjelesnosti, multiplicirajući ga na deset plesača i zadržavajući ga kroz cijelu predstavu.

    Posvećenje proljeća, kor Marie Chouinard, foto: Nicolas RuelSredišnji simbol koji nas dočekuje na sceni prije početka izvedbe je niz falusoidnih izdanaka koji prijeteći izviru iz tla. Taj se simbol neprekidno vraća i transformira tijekom predstave pretvarajući plesače u satire ili panove zanesene u vrtoglavim vrtnjama ili arhaična rogata božanstva koja nadiru iz mraka. Izdanci se sele na ruke i noge plesača i transformiraju ih u bića koja spajaju ljudsko, životinjsko i biljno koja vibriraju u prostor. Ruke su ovdje kandže, šape ili ticala koje onemogućavaju dodir s drugim bićem, isto kao što je glas neartikulirani krik vođen kompulzivnim kretanjem, a ne sredstvo komunikacije.

    Tema poganskog, arhaičnog rituala koreografirana je serijama pokreta munjevite brzine, snažnih izbačaja i istegnuća, koja angažiraju cijelo tijelo, uključuju glas, čujno disanje i grimase lica. No koliko je koreografija Nijinskoga šokirala vraćanjem na folklorni, robusni pokret opirući se baletnoj estetici, rad Marie Chouinard estetski je sofisticiran, donesen virtuoznom izvedbom ansambla savršeno izrađenih klasično lijepih tijela. Tako je Posvećene proljeća Marie Chouinard gledano s odmakom od petnaest godina prava spektakl-predstava, predvidljiva u razvoju i estetski stabilna, čime je i zadobila dugovječnost i zaslužen uspjeh u publike.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 28. svibnja 2012.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji