Austrijska scena u Zagrebu

29. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Split, 21. svibnja – 2. lipnja 2012.: Liquid Loft, Mili Bitterli, Dans.Kias, Loose Collective, Luke Baio & Dominic Grünbühel

  • I did once a piece (walk + talk), kor. Milli Bitterli

    Zahvaljujući Austriji kao ovogodišnjoj zemlji partneru Tjedna suvremenog plesa, dobili smo uvid u recentnu austrijsku suvremenu plesnu scenu, kao i neke od zanimljivijih predstava na festivalskom programu. Austrija je naime upravo na Tjednu lansirala svoju novouspostavljenu mrežu INTPA (International Network for Dance and Performance – Austria) za međunarodnu promociju austrijskih izvedbenih umjetnosti, koju financira austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova, kao i Ministarstvo za obrazovanje, umjetnost i kulturu, a njime upravlja jedna od značajnijih plesnih organizacija u Europi Tanzquartier Wien. Predstavilo se pet autora, odnosno kolektiva, od kojih smo ponovno vidjeli Liquid Loft, Mili Bitterli i Dans.Kias, a prvi put Loose Collective te duo Luke Baio & Dominic Grünbühel. Odabrani line-up svjedoči o šarolikosti autorskih poetika i pristupa na austrijskoj sceni, ali sličnih aktualnih tematika, čiji se motivi provlače i kroz ostatak festivalskog programa.
    I did once a piece (walk + talk), kor. Milli Bitterli
    Rad I did once a piece (walk + talk) cijenjene austrijske koreografkinje Milli Bitterli (artificial horizon) možda je i najkvalitetnija predstava ovogodišnjeg festivalskog programa, kako u umjetničkom smislu, tako i na razini koreografskog zanata. Bitterli se na inteligentan, komunikativan i duhovit način bavi identitetima plesačice, plesne umjetnice i plesa, s naglaskom na složeno pitanje njezine društvene percepcije. Radi se o snažnoj i uvjerljivoj autorskoj ličnosti koja solirajući drži pažnju gledatelja na vrhuncu gotovo sat vremena izvedbe, paralelno izvodeći iznimno toplu i iskrenu tjelesnu i verbalnu koreografiju. Na predstavu ćemo se ovdje detaljnije osvrnuti u zasebnom tekstu.

    Liquid Loft: Talking Head Drugu godinu zaredom na Tjednu je nastupio kolektiv Liquid Loft, čija je predstava Talking Head također među vrhuncima ovogodišnjeg, kao i prošlogodišnjeg Festivala. Nakon drugog gostovanja možemo zaključiti kako je za ove Zlatnim Lavom nagrađivane autore specifičan satiričan multimedijalni teatar. Oni uočavaju jedan društveni trend i upozoravaju na njemu svojstvene deformacije. Posljednji put to je bilo zapadnjačko površno tumačenje japanske kulture, dok se Talking Head obrušio na, očekivano, društvene mreže, pametno iskoristivši medij live videa. U središtu je izvedbe softverski izobličena video slika izvođačevih lica, groteskno manipulirajući obrascima online komunikacije. Rastrgani između svojih fizičkih i samodopadnih virtualnih identiteta, u ekstatičnom okružju prezasićenom informacijama, njezini protagonisti kreiraju i fizički deformirani pejzaž izlomljenih pokreta i površina. Međutim, dok je predstava dobra u smislu kritike komunikacijskih kanala kojima se bavi, to joj je ujedno i mana, jer ih jednostrano kritizira. Umjesto toga, zašto te kanale ne bismo već jednom prihvatili i promovirali edukaciju u njihovom korištenju? Izvrsna je i ovaj put Stephanie Cumming, izvođačica nevjerojatne verbalne i tjelesne artikulacije, zasjenivši pomalo partnera Lukea Baioa. Koreografiju potpisuje Chris Haring, umjetnički voditelj i suosnivač skupine.
    Loose Collective: Here Comes the Crook
    The Loose Collective izveo je predstavu Here Comes the Crook, podnaslovljenu kao suvremeni plesni mjuzikl. U njoj šareno društvo osim što pleše, ujedno i pripovijeda, svira i pjeva, koristeći i prostor gledališnih prolaza za ulazak i izlazak sa scene, kao i platformu podignutu u samome gledalištu. Svakom se scenom pretjerivanjem i kičem parodira ne samo forma mjuzikla nego i uopće ispraznost zabavljačkih spektakala koji već dugo nisu samo na brodvejskim i sličnim pozornicama, nego u svim aspektima društva. Premda su izvođači vidljivo precizniji na svim izvedbenim razinama, namjerno falšaju, kao što su im i kostimi smišljeno sastavljeni s pokojim detaljem previše. A na orkestriranost cijele priče neprestano podsjećaju izvođači koji iz publike dirigiraju pokretima onih na sceni. Neobična je to i suluda predstava, u Zagrebu igrana prigodno u vrijeme Eurovizijske parade na televizijskim ekranima, posluživši kao baš zgodna usporedba.
    Shoot Me, Luke Baio & Dominic Grünbühel
    Za razliku od prethodnih autora, posljednje dvije austrijske izvedbe krenule su s dobrom idejom, ali završile lošom izvedbom. Luke Baio & Dominic Grünbühel u predstavi Shoot Me, gledatelje podvrgavaju torturi praćenja uglavnom vrlo dosadne i zamorne procedure snimanja filma, da bi pred sam kraj upriličili njegovu premijernu projekciju. Ideja supostavljanja procesa i produkta, koja prokazuje manipulacije snimljenom slikom, razlike između scenskog i filmskog vremena te promatranja iste scene živim i kino-okom izvedena je vrlo nespretno.

    Performans Body in a metal structure skupine Dans.Kias pak iscrpljuje svoju situaciju već nakon prvih nekoliko minuta, a većinu preostalog vremena ne donosi nikakav pomak. Izvođačica se kreće po velikoj metalnoj skulpturi instaliranoj na terasi ZPC-a, a koja asocira na građevinsku skelu. Izvođačica i koreografkinja Saskia Hölbling iskušava različite putove i oblike kretanja po skulpturi, koristeći i njezinu vlastitu ograničenu mobilnost. Kretanje varira od penjanja, ljuljanja, traženja ravnoteže, spuštanja niz šipke, a mijenja se jedino njezina odjeća, iz hlača, u suknju do donjeg rublja. Takav bi performans bio uvjerljiviji u nekom doista javnom, postojećem, ne namještenom prostoru, među slučajnim prolaznicima, koristeći stvarne javno dostupne/korisne prostore, na taj način upućujući na njihovo realno smanjivanje. Ovako ostaje samo kao loš završetak austrijske platforme i cijelog festivala.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 6. lipnja 2012.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji