Neupitna umjetnička snaga

29. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Split, 21. svibnja – 2. lipnja 2012.: I did once a piece (walk + talk), kor. Milli Bitterli

  • I did once a piece (walk + talk), kor. Milli Bitterli

    Zagrebački plesni centar ugostio je autrijsku umjetnicu Milli Bitterli u solo izvedbi autorske predstave I did once a piece (walk + talk). Formu walk + talk (predavanje/predstava) inicirao je ausrijski koreograf Philip Gehmacher, kao dio Still moving projekta u sklopu bečkog Tanzquartiera 2008. godine. Pozvao je devetero kolega, uključujući Bitterli, da objasne svoj koreografski jezik. Bitterli tijekom svoje izvedbe i evocira Philipa, odnosno njihove razgovore o stvaranju i predstavljanju izvedbe, koji sugeriraju: sve je polazište za umjetničko stvaranje, čak i nedostatak inspiracije, i sve je podložno verbalizaciji, jer razumjeti i objasniti suvremeni ples je, kako kaže, „međunarodni problem“.

    Da je suvremeni ples strano polje većini gledatelja, uključujući i one koji se njime bave, jedan je od razloga korištenja govora. Govor odgovara na potrebu da se objasne pokreti, emocije i misli kao polazišta za koreografiju, da se otkrije stvaralački proces u svoj svojoj složenosti. Njegova integracija prije svega proizlazi iz stava prihvaćanja govora u oblast plesa, istodobno odbijanja uvriježenog stava da je ples samodostatan, neovisan od govora.

    Transformirajući pokrete, emocije i misli u govornu riječ, Milli Bitterli istražuje transformaciju procesa u produkt, potencirajući uvid u ono što u produktima često ostane nevidljivo. Odvijajući se paralelno s pokretom, njezin govor odmotava povijest plesne tehnike i memorije utkane u njezino tijelo i misli, ne da bi se objasnila, nego da bi se osvijestila i promišljala. Milli Bitterli govori na što misli dok gradi pokret i koreografiju - kako misli o pokretu, formi, ljubavi, kako razmišlja u oprečnostima (ljubav – bol, elevacija – pad, pod – ustajanje), o ograničenjima, preuzimanju rizika, emocijama, maštanjima, strahu od javnog nastupa, ulascima na pozornicu i izlascima... Govor je osoban, autorefleksivan i istodobno javan, namijenjen publici, na način da publika svjedoči svijesti plesačice da je gledana, što je potencirano osvijetljenošću publike.

    Dok govor gledatelja uvodi u unutrašnjost umjetničkog i osobnog procesa, pokret i scenografija služe kao materijal, u funkciji izlaganja sebe na pozornici. Pokret je umjetnički materijal kojim izvođačica raspolaže, a rekviziti osobni – kofer kao efemerni scenografski element sugerira da je doputovala predstaviti se; tenisicama i majici koje odlaže po pozornici pridružuje se igračka – vibrirajuća loptica s rakunovim repom, koja podcrtava zaigranost, ali i krhkost, koja istovremeno bodri umjetnicu, svojim veselim prisustvom spašavajući je od samoće: ušuškava je u majicu ili tenisice, ali je tu ako zatreba, kao djetetu omiljena igračka.

    Umjetnička krhkost kao nužnost izloženosti, razgradnje vlastitog umjetničkog portreta zahtjeva i umjetničku snagu koju Milli Bitterli neupitno posjeduje. Jasnoćom izvedbe, inteligencijom i ljudskom toplinom koju zrači s lakoćom dopire do publike. Paradoksalno, dekonstrukcijom umjetničkog portreta ponovo ga konstruira. Također, inteligentnim korištenjem paralelno govora i pokreta kako bi dekonstruirala umjetnički produkt, ne oslobađa djelo ljepote i umjetničke vrijednosti, nego gledatelja uvlači u njegovu dubinu, u dubinu i složenost suvremenog plesa općenito i afirmaciju njegove diskurzivne naravi.

    © Mirna Rončević, PLESNA SCENA.hr, 9. lipnja 2012.

Piše:

Mirna
Rončević

kritike i eseji