Nova scenska estetika

Balet HNK u Zagrebu: Večer njemačkih autora: Suita suita suita kor. Marc Geocke, Druga simfonija kor. Uwe Scholz

  • Suita, suita, suita, kor. Marc Geocke, foto: © Mirko Cvjetko

    Zagrebački balet je u petak 8. lipnja 2012. iznio novu, drukčiju, sjajnu večer. Na tragu i kao svojevrstan nastavak prošlogodišnje iznimno uspješne Večeri tri baleta dobili smo daljnje primjere iz suvremenog baleta, daljnji uvid u razvoj akademskog plesa, nešto čega smo uz nesumnjivo dominantni stil djagiljevljevskog spektakla, zapravo prilično željni. 

    Baletni diptih Večer njemačkih autora – čije je dijelove prenio Giovanni di Palma – uključuje koreografije Suita suita suita Marca Goeckea na Bachovu Orkestralnu suitu br. 4. u D-duru (praizvedena 2008.) i Drugu simfoniju Uwea Scholza na glazbu Roberta Schumanna (praizvedena 1990.). Dva djela u kojima su se susrela ne samo četiri Nijemca različitih umjetničkih svjetonazora nego su i četiri stoljeća stopljena u jedinstveni tijek razvoja europskog duha. Obje koreografije su čiste, bez dekora, tek jasne u svjetlosnom tonu. Mladi Goecke je barokno, baršunasto crven ali uronjen u tamu, dok kod Scholza (koji je došao, između ostalog i iz Balanchineove Škole) dominira svjetlo i plavo. Plesačka tijela izložena su u svojoj skladnosti instrumenta fino zategnutih žica. I dok Scholz uživa u čistim linijama i lakoći oduhovljenog tijela, tijela Goeckeovih plesača su poprište borbe, stalni atak na usvojenu vertikalu.
    Suita, suita, suita, kor. Marc Geocke, foto: © Mirko Cvjetko
    Suita suita suita je živi, ekscentrični (u pozitivnom smislu) razgovor Marca Geockea sa Johannom Sebastianom Bachom, znamenitim skladateljem i velikim – šetačem. Goecke je definitivno koreograf 21. stoljeća. On ne odustaje od apstrakcije i virtuoznosti klasičnog baleta ali svoje scenske vizije puni suvremenom plesačkom energijom, impulsima koji šeću izrađenim plesačkim tijelima ili pak hirovito divljaju tražeći izlaz, što se očituje kao unutarnja manipulacija udova i uopće mišićnih kompleksa, pa su plesači neka neobična vrsta marioneta. Goecke koristi Bachove tišine za svoje ritmičke cjeline; zatim kadriranje slike (zastorom ili svjetlom) da bi uputio na detalj, poput početka kad se vide i čuju samo noge u ritmičkom tapkanju. (Čemu će dodati još nekolik zveckajućih pari cipela na dugim uzicama…) Zagrebački balet je odlično odigrao tu iznimno zahtjevnu – u brzini preoblika tijela i asocijacija i kontrastnim kvalitetama pokreta, koreografiju za solistički par i sedam plesača. Predvođeni posve začudnom, dominantnom i zaigranom Sabrinom Feichter (uz standarno dobrog Georgea Stanciua), u kontekstu domaće scene ostvarili su djelo posve nove scenske estetike. (Napomenimo još da će u drugoj solističkoj postavi nastupiti Mirna Sporiš i Tomislav Petranović, što će u smislu ovakvih koreografskih uputa biti zasigurno opet drugačije iskustvo djela.) 
    Druga simfonija kor. Uwe Scholz, foto: © Mirko Cvjetko
    I ako smo s Goeckeom zagazili u balet 21. stoljeća, Druga simfonija Uwea Scholza na glazbu Roberta Schumanna sukus je poetične ljepote klasike 20. stoljeća, koja je upila mnoge utjecaje ali ostala u tjelesnoj težnji lakoće leta i osvajanju vertikale. Moćna, velika partitura tijela pažljivo prati onu glazbenu u fascinantnoj čistoći linija i formi koje su u stalnoj mijeni. Muzikalno, titravo i nježno, plesački nadahnuto i usredotočeno u upisivanju u prostor, a opet starinski samozatajno u smislu služenja slici i zvuku. Unutar ornamentike slika naglašena je forma dueta, odnosno muške podrške pa plesačice dobar dio vremena lebde odnosno prodiru u visinu i širinu prostora. Klasični duet obogaćen je maštovitim varijacijama, ispadima koji unose elemente akrobatike, ali opet sve ostaje profinjeno i posvećeno Njegovom veličanstvu: čistom plesu. Dvije su solistice, Pavla Mikolavčić i Mai Kageyama, obje u svom elementu; toliko različite plesačice, a posve usklađene u zajedničkoj harmoniji disanja. Partneri su im sigurni Edgar Castillo i Guilhermo Gameiro Alves. 
    Druga simfonija kor. Uwe Scholz, foto: © Mirko Cvjetko
    I iako sam svjesna činjenice da tzv. baletna publika još uvijek ili ponovo, više voli princeze i labudove, i da blagajnu (što se čini sve važnijim elementom tzv. kulturne politike, a to znači i repertoarnom politikom Kuće) pune šećerne i ledene vile i druge slastice – što, naravno, samo po sebi nije negativno, ipak se nadam da će ovakvi inspirativni programi, kao Večer njemačkih autora, zaživjeti kao zalog za budućnost: kako za plesače tako i za publiku 21. stoljeća.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. lipnja 2012.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji