Približavanje sudionika i posjetitelja

4. dani suvremenog plesa u Varaždinu, 14. – 17. lipnja 2012.

  • Concerto za tri tijela

    Dani suvremenog plesa u Varaždinu, pokrenuti inicijativom Sanje Tropp Frühwald i njezine umjetničke organizacije VRUM, održani su četvrti puta. S jasnom namjerom decentralizacije plesne umjetnosti u Hrvatskoj, Varaždin je zamišljen kao privremena zona suvremene plesne umjetnosti, približavajući ples širokom krugu gledatelja, uključujući i one koji se u svakodnevnom životu plesu ne približavaju. Ples je stoga prodro na devet različitih gradskih lokacija – od HNK i Gradskog muzeja, preko napuštenih prostora do lokacija na otvorenom. U ovom festivalskom izdanju bio je dostupan i u rezidencijalnim programima – programima namijenjenim umjetnicima, omogućujući im prostor za rad, istraživanje i kreaciju, te gradu i stanovnicima uključujući ih u umjetničke procese. Uključivanje široke populacije u produkciju plesa omogućeno je i dostupnošću sudjelovanja na plesnim radionicama: jazz-dancea pod vodstvom Larise Lipovac Navojec, suvremenih plesnih tehnika pod vodstvom Ognjena Vučinića, akrobatskog plesa na svili Nikoline Komljenović, Tanga Argentina Jelene Ivanović. Približavanje sudionika i posjetitelja omogućeno je i kroz moderirana i spontana neformalna druženja u Off-programu.
    Zagrebački plesni ansambl: Ispod sklopljenih očiju, kor. Laura Aris Alvarez, foto: Maja Kljajić
    Nakon svečanog otvorenja festivala na pozornicu Trga Miljenka Stančića smjestio se Zagrebački plesni ansambl zaigravši Ispod sklopljenih očiju, predstavu nastalu u suradnji sa španjolskom koreografkinjom Laurom Aris Alvarez. Predstava se odvijala pod budnim očima službenih gledatelja ali i polugledatelja – gledatelja nogometne utakmice na terasama kafića čije je ponašanje zadobilo kvalitetu gledatelja tenisa, u izmještanju fokusa s utakmice na predstavu. Za takvo privlačenje pažnje svakako je zaslužna odlučnost u izvedbi sedam plesača te dinamika grupe koja je svojim čestim i progresivnim rekonfiguracijama te dinamičnim pojedinačnim i grupnim sekvencama idealno konkurirala dinamici ljudi i događanja van pozornice.

    Bivši Dječji magazin na glavnom trgu ugostio je dva rezidencijalna programa – Concerto za tri tijela i Divna, divna, divna katastrofa. Concerto za tri tijela suradnički je projekt skupine autora (Azra Ibrahimović / Hrvatska, Jovana Rakić / Srbija, Rok Vevar / Slovenija, IGIT/Francuska) nastao je iz radnog procesa istraživanja odnosa glazbe i plesa, kompozicije i prostora. Nadahnuta glazbom kao sistemom zvukova, dva sinkronizirana izvođačka tijela uz suptilan dodatak zvukovne pozadine, preciziranim sistemom pokreta ispisivala su prostor. Kontinuiranim repeticijama kompozicije od nekoliko skupina jednostavnih, pročišćenih i ritmiziranih pokreta, uz male varijacije pojedinih elemenata (pokreta, dinamike, tempa), tijela su se izmještala prostorom. Pokreti se nisu lijepili za prostor kao note u partituru, nego su kao zvukovi tekli prostorom koji im je vlastitim ograničenjima katkada i smetao. Repetitivni pokreti i sekvence, kompaktnost izvođačkih tijela, izvođačka usredotočenost bez obzira na zvukovne smetnje publike, polučili su meditativnu kvalitetu cjelokupnog dojma ovog djela.
    Deana Gobac, Selma Banich, Roberta Milivoj; Divna divna divna katastrofa, autorice: Selma Banich, Deana Gobac, Nataša Govedić, Roberta Milivoj, Iva Nerina Sibila
    Upravo suprotnu kvalitetu donijela je Divna, divna, divna katastrofa. Kompaktna koncertna neosobna tijela u službi uzvišene umjetnosti postala su nalik gradnji kule do neba, kule bablonske čije su rušenje propitivale izvođačice Katastrofe i u čijim ruševinama kao da su se koprcale. Kaos ispremiješanih jezika i nerazumijevanja transferiran je u strukturu predstave. Pet karakternih žena i umjetnica (Selma Banich, Nataša Govedić, Deana Gobac, Roberta Milevoj, Iva Nerina Sibila) raspršivalo se i ispreplitalo prostorom te pričalo svoje priče. Priče su osobne, nastale na osnovu impulsa vlastitih promišljanja, stoga uglavnom nedovršene, neartikulirane, izrečene na dostupnim jezicima iz domena izvođačica (baleta, suvremenog plesa, mimike, geste, govora, glume...). Pojedine priče prekidane su upadicama ostalih izvođačica kao i drugim pričama, rezultirajući kaotičnim neuhvatljivim pričama, jezicima i nerazumijevanjem. U nerazumijevanju je bivala prisutnom i težnja da se ono prevlada, težnja za razumijevanjem i ljudskom solidarnošću kao ključem za sprečavanje katastrofe.

    Preostale dvije rezidencijalne predstave smjestile su svoja umjetnička istraživanja, oba vezana za hranu, na otvorene lokacije. Projekt Pojedi me, u izvedbi podmlatka Studija za suvremeni ples i koreografiji Jelene Ivanović, odvijao se na Varaždinskoj tržnici. Izvođačice su ostvarile interaktivan odnos s prostorom krećući se od krovnog prostora na jednom kraju tržnice, preko stepenica, štandova, do krovnog prostora na drugom kraju tržnice, kao i interaktivan i prpošan odnos s namirnicama, prodavačima i kupcima, publikom, sve slučajnim sudionicima predstave. Najinteraktivnije su djelovale kroz sola improvizacije na štandovima, gdje su namirnice poslužile kao inspiracija za recepte, recepti za govor, zvučna dimenzija govora za pokret, te istodobnim različitim solima potencirajući tržničku graju. Veza gastronomije i plesne improvizacije udomaćila se u već tradicionalnoj festivalskoj Jestivoj ideji: ovoga puta plesači iz zagrebačke inicijative Improspekcije, varaždinski glazbenici i majstori kuhari sastali su se u neutralnom prostoru gastronomije i plesa – dvorištu Galerije starih i novih umjetnika te kroz improvizacije i interakciju s publikom približili posjetitelje gastronomskim užicima.
    Joseph, autor Alessandro Sciarroni
    Percepciju stvaranja u stvarnom vremenu kakvu nudi izvedbena forma improvizacije ponudila je i predstava Joseph, uz dodatak igre percepcijom stvarnog prostora. Talijanski autor i izvođač predstave Alessandro Sciarroni supostavio je sliku izvođačkog i virtualno preobraženog tijela koje se mijenjalo i umnažalo istraživanjem pokreta pomoću kamere i softvera. U fiktivno vrijeme (preostalo vrijeme od sada i danas) gledatelje je zahvatila predstava Large, Sanje Tropp Frühwald u izvedbi Studija za suvremeni ples. Od otpadaka prošlosti/industrijskog otpada na sceni, oslanjajući se na vlastite resurse snage i kreativnosti stvorila je preobraženu – krhku ali ekstatičnu današnjicu/scenu.

    Nikolina Komljenović privlačila je pozornost slučajnih prolaznika prezentacijom Ako zaigram neku novu igru?, zaigravši je na svili instaliranoj na Stančićevu trgu. Istražujući putove i oblike kretanja po okomito postavljenoj svili i sa svilom, penjala se, spuštala, tražila i održavala ravnotežu, iskušavala plesne i akrobatske elemente fokusirano osluškujući prednosti i ograničenja svile. Festival nije uskraćenom ostavio ni najmlađu publiku, kojoj se obratila završna festivalska predstava Tri skockana prašćića u izvedbi Plesnog centra Tala.

    Plodnom inicijativom, dobro osmišljenim programom i organizacijom festival uspješno iznalazi strategije decentralizacije plesne scene i otvaranja raznolikoj publici. Unutar takve realizirane strategije, rezidencijalna radna grupa Nomad Dance Academy Hrvatska kreirala je platformu za iznalaženje još takvih te novih, svježih strategija, kao i mogućnosti njihove realizacije, potrebnim za jačanje i razvoj plesne scene.

    © Mirna Rončević, PLESNA SCENA.hr, 1. srpnja 2012.

Piše:

Mirna
Rončević

kritike i eseji