Neiscrpan niz mogućih interpretacija

Eurokaz, festival novog kazališta: 27. lipnja – 2. srpnja 2012.: Theatercombinat, Claudia Bosse, dominant powers. what is to be done then? & biografski krajolici Novog Zagreba; Dalibor Martinis, Simultani govor

  • Theatercombinat, Claudia Bosse, dominant powers. what is to be done then? & biografski krajolici Novog Zagreba

    Bečanka s redateljskom diplomom berlinske akademije Ernst Baush Claudia Bosse, u svom radu dominant powers. what is to be done then? & biografski krajolici Novog Zagreba preokrenula je odnose javnog i privatnog te izvođačkog i svakodnevnog tijela. Cijeli projekt trajao je nekoliko mjeseci i odvijao se u više faza koje su rezultirale opsežnim i razrađenim hibridnim projektom koji uključuje inverzije umjetničkog i dokumentarnog, institucionalnog i individualnog, privatnog i političkog. Ovaj projekt nastavak je istraživanja koje je redateljica provela u Sjevernoj Africi, a u Zagrebu su izloženi dijelovi i tog rada. Dakle, dominant powers. what is to be done then? & biografski krajolici Novog Zagreba moguće je opisati kao političku, teorijsku, dokumentarističku, kritičku i multi-kulturalnu instalaciju-izvedbu.

    U središtu pozornosti projekta je Novi Zagreb, pa je tako izvedbi prethodio rad s osmoro stanovnika tog kvarta. Iscrpni razgovori na temu identiteta, demokracije, slobode i povijesti, zabilježeni su na crno-bijelim video snimkama koje se vrte u loopu tijekom izvedbe, a njihovi transkripti ostavljeni su na podu u blizini video ekrana. Svi sudionici odgovaraju na isti slijed – započinju s općim temama, a završavaju s privatnim ispovijedima o načinu života u Novom Zagrebu i značenju stana kao intimnog prostora. Druga razina projekta zamjena je eksponata MSU-a u njihove privatne stanove koji su za tu priliku bili dostupni Eurokazovoj publici, a sami stanovnici postali su izvođači predstave domininat powers.

    Stanovi sudionika preneseni su u MSU tako što su njihovi tlocrti iscrtani na podu, a svaki izvođač mimski izvodi prepoznatljive svakodnevne radnje – rituale, simulirajući privatni prostor. U prostoru su i ekrani i transkripti sa intervjuima sudionika projekta iz Sjeverne Afrike, tako da možemo slušati i čitati i njihove odgovore. Dramaturgiju i prostorni razvoj vode tri izvođačice odjevene u bijele najlonke, majice i vojničke čizme, kostim koji podsjeća na neku gerilsko-terorističku parauniformu.

    Tijekom dvosatne izvedbe publika je slobodna kretati se kroz prostor vlastitim ritmom, što omogućuje da se polako upoznajemo sa sistemom rada i ulazimo u privatne svjetove/stanove/stavove izvođača. Tehnički zahtjevna sinkronizacija izvedbe i video filmova polako nam se otkriva, a time prolazimo vlastiti proces upoznavanja izvođača, njihovih odnosa, težnji, komentara, razočaranja i finalnih manifesta.

    Komunikacija s njima nije moguća, iako ulazeći u njihov prostor intuitivno osjećamo potrebu za time. Iz načina na koji nas ne percipiraju i ostaju u izvedbi, jasno je da smo ovdje publika, udaljeni promatrači. Tu se javlja stanovita nelagoda, nesrazmjer otvorenosti njihovog iskaza, naspram naše gledateljske anonimnosti. Taj odnos je potenciran i izloženim privatnim fotografijama i predmetima izvođača.

    S druge strane, glasna i agresivna izvedba profesionalnih glumica, teška je za praćenje, a odabir tekstova ili reference njihovog materijala, nisu nam dostupne. Naspram finog intimnog izraza koji koriste sudionici iz Novog Zagreba, i mogućnosti ponovnog vraćanja odnosno vlastitog režiranja njihove izvedbe, igrana svjedočanstava žrtvi terorističkih napada, izvikivane parole i propagandni govori, pjevani dijelovi i teorijski tekstovi, a sve ovo povremeno prepoznajemo u izvedbi glumica, slijevaju se u buku, nasilje i nerazumljivost vanjskog svijeta. Ponovno imamo mogućnost izbora, što ćemo gledati i slušati, čemu ćemo posvetiti pažnju, a od koga i od čega ćemo okrenuti glavu.
    Dalibor Martinis Simultani govor
    I Dalibor Martins, čiji je Simultani govor izveden u dvorani Gorgona iste večeri, koristi sudionike izvan izvedbene profesije. Prema dostupnim podacima, na premijernoj izvedbi u njemačkom Regensburgu 2008., dvanaest sudionika – prevoditelja bili su imigranti iz različitih slojeva njemačkog društva, dok su na zagrebačkoj premijeri u siječnju tu ulogu imali volonteri iz akademske zajednice, što daje potpuno drugačiju društveno-političku konotaciju ovom performansu. Tko su prevoditelji na Eurokazovoj izvedbi, u programu nije navedeno.

    Simultani govor započinje izlaskom Dalibora Martinisa za crvenu govornicu, a na sceni su smješteni boksovi sa dvanaest prevoditelja. Govornik i prevoditelji govore naizmjenično – on na hrvatskom, oni svaki na svom jeziku. Prema materijalima – Maritins čita tekst člana CK Saveza komunista Jugoslavije Srećka Bijelića iz 1963, dok prevoditelji ne prevode taj tekst, nego dvanaest drugih tekstova, pa tako slušamo Gandhija na njemačkom, Andyja Warhola na arapskom, Josepha Beuysa na hinduu, Marcela Duchampa na kineskom, Osamu bin Ladena na španjolskom, Mao Zedonga na francuskom.

    Martinis svoj tekst čita potpuno ravno, bez interpretacije, isto kao i prevoditelji koji jednostavno odrađuju prijevod. Dinamika i razvoj performansa događa se zvučnim i svjetlosnim naglašavanjem pojedinog govornika, a na kraju se svi jezici spajaju u nerazumljivi unisoni šum i tako se poništavaju. Ovakvim pristupom, tekstovi ostaju na razini riječi, bez konteksta, bez ikakve osobne ili povijesne težine.

    Koliko je rad Caludie Bosse u prostoru razveden i dinamičan – i čini mozaik prekoračenja u dislokaciji eksponata, publike, tekstova, koreografije i prostora, rad Dalibora Martinisa djeluje kao vizualna instalacija ili zvučni oratorij. Minimalna dinamika koju čine promjene svjetla zvuka, čine ovaj rad koherentnim, stabilnim i upečatljivijim. Koliko god da nam izmiče značenje riječi, slika koju čini izvedba u potpunosti nam je dostupna, znakovito sigurna za gledanje. Simultani govor tako otvara neiscrpni niz mogućih interpretacija – od najočitijih asocijacija na sjednice skupština UN-a ili EU-a, preko ideje govora kao prijevoda koji uvijek izmiče, zatim politike kao izvedbe do onih puno apstraktnijih ideja o zvuku i melodiji pojedinog jezika, odnosa tijela i jezika itd…..

    Inspirativno na rubu žanrova i kazališnog izričaja, oba ova rada, sa svojim razrađenim postupcima i oštrim političkim temama, zanimljiv su dio ovogodišnjeg Eurokazovog programa.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 7. lipnja 2012.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji