Nijemi krik sa Sustipana

58. Splitsko ljeto: Balet HNK Split, Neostvareni susreti, kor. Ljiljana Gvozdenović, Čudesni mandarin, kor. Milko Šparemblek

  • Balet HNK Split, Neostvareni susreti, kor. Ljiljana Gvozdenović

    Iznimno je iskustvo doživjeti (a vjerujem i raditi) predstavu na Sustipanu; uključiti se u čaroliju scenskog prostora u kojem scenograf (u ovom slučaju Nenad Fabijanić) i majstor rasvjete (Miljenko Bengez) imaju punu podršku zemaljske flore i nebeskih tijela, da o nadahnutom cvrčku koji se savršeno uklopio u glazbu Petra Iljiča Čajkovskog (ipak je riječ razdoblju romantizma!) i ne govorimo. Tako smo se, uzdignuvši se u sustipanske, više sfere mogli posvetiti umjetnosti, zaboravljajući na trenutak sve ono što se dolje, u uzavrelom gradu Splitu i šire, kuha. Baletni diptih, premijerno izveden 31. srpnja 2012. povezao je hrvatske autore dvaju generacija. Zanimljivo je da je mlađa autorica, Ljiljana Gvozdenović, koja je nekoć i sama plesala kod Šparembleka i na neki način i od njega upijala koreografski zanat, ostala vjernija tradiciji, strožoj formi plesnih cjelina/brojeva (i romantičnoj glazbi Čajkovskog) dok je naš jedinstveni veliki Majstor, baveći se po ne znam koji put Bartókovim ekspresionističkim predloškom, još jednom pokazao neiscrpnu svježinu i mladost. I bilo je pravo zadovoljstvo ponovno ga vidjeti u poklonu na sceni pred, s punim pravom, oduševljenom publikom.

    Balet HNK Split, Neostvareni susreti, kor. Ljiljana GvozdenovićPrva dio programa Neostvareni susreti Ljiljane Gvozdenović ujedno je praizvedba djela, baletne fantazije, čija je tema i nadahnuće život i glazba Petra Iljiča Čajkovskog, (kompozitora čije je ime nezaobilazno poglavlje povijesti baleta), i njegov neobičan, duhovan odnos s Nadeždom von Meck. Naime, njihova je bliskost realizirana kroz više od tisuću pisma i – glazbu, a Gvozdenović im je ovdje, u baletnoj formi dueta, na mjesečini ponad mora, poklonila prostor imaginarnog susreta. Utjelovljeni u profinjenim plesačkim osobnostima Artjoma Zhusova i Elene Nikolaeve, oni plešu nježno i – kao svako u vlastitom snu. Riječ je o iznimnim, poetičnim plesačima, krasnih linija i izrađenih, mekih gesta, i njihov (u stvarnosti neostvariv) duet vrhunac je ove inače složene koreografije u kojoj nalazimo niz simboličnih likova i scena: Suđenice, mladiće – Prijatelje Čajkovskog, Mladenke i Svjedoke vremena – one koji čine društveni kontekst, agresivnu stvarnost koja okružuje i lomi senzibilnog umjetnika. Velike ansambl scene svjedoka vremena predvodila je izražajna, čista i snažna Yulia Pivotskaya.

    Ljiljana Gvozdenović je uz Zlatka Madžara napravila odličan izbor glazbe (osam partitura Čajkovskog i jedna gostujuća posvetna skladba Tango pathétique Petera Kiesewettera) koji nosi dramaturgiju djela. U pokretu ostaje prepoznatljiva u svojem neoklasičnom baletnom rukopisu. Iako u klasičnu sekvencu zapravo stalno unosi i ekspresivnu gestu i suvremena rješenja, čini to nekako vrlo diskretno tako da to ne ostavlja jači dojam u smislu suvremenog. Očita je sigurnost zanata u izmjeni scena, odnosno plesnih brojeva (vizualno podcrtanih atraktivnim kostimima Ike Škomrlj); sola, dueta, grupa i velikih scena do finala znakovite, zajednički izvedene Apoteoze. 
    Balet HNK Split, Čudesni mandarin, kor. Milko Šparemblek
    Po riječima Milka Šparembleka, (koji je u svibnju ove godine na hrvatskom radiju bio gost Malih plesnih razgovora Katje Šimunić) Čudesni mandarin Béle Bartóka je uz Posvećenje proljeća Stravinskog najmoćnija plesna partitura 20. stoljeća, koju će nesumnjivo ponovno otkrivati nove generacije autora. (A maestru Šparembleku koji je ostvario petnaestak njezinih inačica nakon one prve, lisabonske praizvedbe iz 1965. treba vjerovati!) Uistinu, nova postava Šparemblekove koreodrame Čudesni mandarin usudila bih se reći, više nego ikad zorno potvrđuje briljantnu glazbenu dramaturgiju Bartókova djela, „iznimno zahtjevnu ali tako logičnu partituru“ iz koje proizlazi nabijena scenska napetica od koje zastaje dah. (I najednom, ukočeni od te opasne energije napetih tijela na sceni – više ne čujemo cvrčka niti vidimo ljepotu sustipanske noći!?)

    A pred nama je bizarna, mračna priča iz urbanog podzemlja (bilo kojeg i bilo kada); kratka, bez digresija, vrlo čitka unutar plesne drame bazirane na jednostavnom odnosu grabežljivaca i žrtava, pri čemu bilježi sve suvremene prijepore: socijalne, klasne, spolne, civilizacijske... kao i onaj osobni, unutarnji bezdan. Predstava je začudna u skladnoj groteski poezije nasilja i erotike. Tri razbojnika (Remus i Romulus Dimache te Alan Alberto) koriste Djevojku (Iryna Chaban) kao mamac za naivne namjernike. Oni su mačkasti, zaigrani, bezosjećajni, animalno usredotočeni na plijen, a ona, izazovno izložena u modroj perici i srebrnoj haljinici iz koje u jednom potezu ostaje u erotičnom donjem rublju (odlična kostimografija Dženise Pecotić) poslušna poput žive lutke. I tako uigrani oni sređuju Dva kavalira (Lev Šapošnikov i Igor Glushkov), pa Mladića (Artjom Zhusov) a onda se pojavi tajanstveni Mandarin, sudeći po blistavom kostimu – bogati čudak sa Istoka. Njegov smireni stav zbunjuje. Za razbojnike: opasan stranac ili laki plijen? Za Djevojku: zastrašujuća mušterija...
    Balet HNK Split, Čudesni mandarin, kor. Milko Šparemblek
    Čini se da kako Šparemblek sve dublje roni u slojeve glazbe, značenje zvuka i njegova odnosa s radnjom tako je u plesnom rješenju sve jednostavniji, čišći i precizniji. Kao da se sa svakom novom postavom rješava nekog suvišnog detalja, bespotrebnog plesnog, vizualnog ukrasa. Pokret je ogoljen u čistoći značenja, često zaustavljen u ekspresiji tijela, kao slika kojom je jedno poglavlje zaključeno iako već na drugom mjestu radnja ide dalje. Podršku i autorsko nadahnuće Šparemblek je zasigurno našao i u sjajnim plesačima splitskog Baleta. U prvom redu, uistinu egzotični Shunsuke Amma dao je liku Mandarina neku sasvim drugačiju dimenziju. Apstraktan, nepredvidiv u fraziranju i tijeku geste on iznenađuje svakim pokretom, svakim utihnućem i ponovnom iskrom tijela kompletno usredotočenog na predmet želje. Iryna Chaban koja je u Splitu s velikim uspjehom ostvarila niz glavnih, klasičnih i karakternih uloga, pronašla je u sebi i briljantno riješila autorovu viziju Djevojke. Ona je klasično čista u ekspresionističkoj gesti, bez trunka histerije i s tenzijom koja isijava iz zaustavljene poze. Kad dolazi do obrata, a njezin strah se pretvori u suosjećanje, nešto blisko osjećaju ljubavi – jer takva je iracionalna moć mandarinove žudnje – ostaje prostor još samo za nijemi munchovski krik, očaj spoznaje. A potom, po gašenju reflektora, srećom, i za – sustipanske cvrčke na mjesečini.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 4. kolovoza 2012.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji