„Dorothy, Dorothy, odi me u Oz…“

13. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 20. – 23. srpnja 2012.

  • Svi u svetvinčenat :-)Plesne hodočasnike koji su se i ove godine u petak poslijepodne, 20. srpnja počeli okupljati u središtu Svetvinčenta, resansni trg ispred Kaštela Grimani iznenadio je visokim samostojećim stepeništem – strmim i izravno usmjerenim prema nebu! Ista konstrukcija je navečer, za prvu festivalsku izvedbu De Pied Ferme belgijske skupine Wazovol, bila presvučena u zelenu, umjetnu travu dočaravajući planinsku kosinu, pašnjak na kojem usamljeni pastir pokušava naći ugodan položaj za čitanje novina i time si nekako skratiti vrijeme. Uz niz peripetija sa kliskom kosinom i odgovarajućom planinskom stolicom, u njegovu priču ulazi nestašna pastirica, koja se u više navrata najednom pojavljuje na vrhu kosine – kao izbačena iz katapulta. I tako se zaigra vesela, cirkuserijska priča s akrobacijama na ljestvama (na stepenicama), s propadanjem i pomičnim tlom, i opasnim, proždrljivim pletivom; priča o paru koji se, u dokolici idiličnih planinskih visina (zvučna kulisu: krave i klopotanja zvonaca), nikako ne uspijeva usuglasiti. Jer kad bi se ona družila on čita novine, a kad bi on to htio ona već štrika (rukama, a onda i četveroručno – i rukama i nogama). Bila je to predstava za sve uzraste, dio programa koji je kao i svake godine organiziran na trgu da okupi, opusti i razveseli sve prisutne, kao neko zajedničko otvaranje Festivala (bez suvišnih riječi) koji će sljedećih dana obilježiti ovaj gradić.
    skupina Daniela Abreua: Animal
    Ta prva, lijepa, i jedina mirna, topla večer (sve ostale su bile na granici legendarnog leta Dorothy i Tota u Oz) nastavljena je u Kaštelu, s odličnom španjolskom skupinom Daniela Abreua i koreografijom Animal. Suvremeno scensko djelo, mozaik ličnosti, situacija i odnosa u kojem je naglasak na otkrivanju, prepoznavanju, iskonskog animalnog u nama – ne u negativnom smislu nego u najširem značenju prirodnog organizma. Prikazan je jedan vrlo bogat svijet usklađenih, paralelnih različitosti. Plesači su odjeveni, poluodjeveni ili nagi; ukrašeni, sakriveni nekim odjevnim predmetom ili posve izloženi. Pokret je pažljiv, fizički, mišićno osviješten, uzemljen, stiliziran. Neki su na dvije, neki na četiri noge, neki traže oslonac, i pužu uz drugoga… Iznimno zanimljiva i poetična predstava.
    Tok art (Portugal): You Never Know How Things Are Going To Come Together, kor. André Mesquito
    Zato se portugalska skupina Tok' art (pojačana našom Mašom Kolar) pod umjetničkim vodstvom Andréa Mesquita u predstavi You Never Know How Things Are Going To Come Together bavila onom tamnom animalnom stranom u čovjeku. Onim mrakom i mukom grupe iz koje ispadne pojedinac. Šutnjom, i distanciranjem zajednice. Predstava koju izvode izvrsni plesači iznimno visoke tehničke spremnosti imala je sjajne interpretacijske trenutke, ali se u cjelini malo rasplinula; a međusobna je napetost na prostranoj, zračnoj sceni Kaštela otupjela. (Iako je tu teško biti objektivan budući da se i pažnja publike rasplinjavala pod udarima olujne bure koja je ledila kosti.)

    I treća predstava u ovom nizu bio bi poznati nam već rad Laure Aris Alvarez Ispod sklopljenih očiju u produkciji i izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla (više pročitajte ovdje i ovdje), koja se uspješno smjestila u novi prostor.

    Esnes.n.on² (odostraga čitano nonsense pa još na kvadrat) austrijske skupine cieLaroque i autorice Helene Weinzierl teško je, i nepotrebno žanrovski odrediti, ali je riječ o vrlo duhovitu i neobičnom kazalištu, teatru pokreta, koji u naizgled neobaveznoj igri sa situacijama apsurda, skečevima i filmskim klišeima, postaje krimić koji to ipak nije jer je zločin tek završetak i rasplet priče.
    Agrupación Señor Serrano (Španjolska): Katastrophe
    Agrupación Señor Serrano je grupa od četvero veselih, angažiranih španjolskih mladića koji su nam – na primjeru gumenih medvjedića (Haribo bomboni u raznim bojama), ispričali svoju verziju/viziju propasti zapadne civilizacije (Katastrophe). Pa stoga oni, poput zaigranih mladih kemičara pred publikom izvode pokuse na jadnim medvjedićima (što je onda i snimano i simultano praćeno i kroz uvećanu projekciju) koji bi - a povijest, kao velika učiteljica života već je pokazala kako – trebali preživjeti potrese, požare, ratove, zagađenja i druge prirodne stvari koje se dešavaju ljudima, pa zašto onda ne bi i gumenim medvjedićima!? A ljudi eto preživljavaju, provjeravaju znanje i stečene tekovine, i pri svojim znanstvenim pokusima, zapravo psinama nad promatranim uzorkom, dobro se zabavljaju, pa na požaru ispeku kokice, osvježe se kojim pivom i povijest može ići dalje.

    Slovački plesni umjetnik Milan Tomašik nastupio je u Loži sa svojim solom Off Beat. Odličan plesač (suosnivač i član Les SlovaKs), duhovit u stavu, kostimu i sceni (dominiraju veliki, crni šlaufi kamionskih guma) Jasne Vastl, on kreće poput nekog pomaknutog Louisa XIV poigravajući se povijesnim plesnim obrascima, ritmovima i prostornim ograničenjima. Kad bi lakoća i šarm Tomašikove izvedbe imali čvršću podršku u dramaturgiji i – u krajnjoj liniji poanti rada – mogla bi to biti uistinu briljantna koreografska minijatura. 
    Ustav Republike, autorica: Katarine Đurđević
    U Loži je izvedena i jedna domaća premijera: Ustav Republike, završena tijekom rezidencijalnog boravka (u sklopu projekta Plešem u Istri) autorice Katarine Đurđević i izvođačice Ive Ivančice Horvat. Dakako, već je po naslovu jasno da Đurđević ne odustaje od angažiranog, aktivističkog stava koji nesumnjivo potiče osobno nadahnuće, ali s druge lako postaje osobnim ograničenjem. Ivančica Horvat je pak iznimna izvođačica, i početna scena napadnutog, progonjenog nagog tijela koje leži na boku, (leđima publici) u grčevitom plesu izloženih mišića silno je jaka i ozbiljna i kao da je prestrašila obje koreografkinje (odnosno autoricu i izvođačicu), pa su se iz te ogoljene trpne stvarnosti povukle u njezinu šarenu iluziju, duhovitu grotesku, scenu čistačice koja umjesto glave ima veliku, šarenu kuglu (napravljenu od plastičnih čaša) i koja uporno pomiče pretrpan radni stol u potrazi za pravom pozicijom (mjestom gdje neće smetati…).

    Ironični prikaz svakodnevice je uz to znakovito i nedvosmisleno podcrtan video prezentacijom specifične igre riječima. Naime u toj igri s projiciranim tekstom Ustava (ozbiljnim dokumentom čije se značenje prečesto negdje na putu iz teorije u praksu raspline, pa se ne čini više tako ozbiljnim) su neke riječi, slogovi ili slova istaknuti pa kad ostatak teksta izblijedi (video Igor Pauška) ostane nešto poput ironične poante. I u tome su se autori malo previše zaigrali, oduljili varijacije na temu, koja je vrlo brzo bila jasna i prihvaćena, a onda je ustrajanjem na daljnjem čitanju Ustava počela gubiti oštricu. Tako da je ona, ozbiljna, tjelesna situacija početka ostala usamljena i bez rezonance. Terminologijom dramskog teatra: poput puške iz prvog čina koja nikada ne opali.
    Studio za suvremeni ples, Zagreb: Large, kor. Sanja Tropp Frühwald
    Od hrvatske plesne scene imali smo još prilike ponovno vidjeti Large Sanje Tropp Frühwald (više pročitajte ovdje) u izvedbi Studija za suvremeni ples, originalno i pomaknuto glazbeno scensko djelo, dekadentno futuristički rock koncert koji kroz izvedbe i izvrsne interpretacije raste u sve koherentniju i vrlo dojmljivu cjelinu, osim što ima dramaturški problem rastegnutog kraja – nesumnjivo svjesno usporenog gubitkom dinamike, koji rezultira padom pažnje i interesa (angažmana, doživljaja) publike. Ne sumnjam u logiku autoričina koncepta i stava, ali rekla bih da joj je nešto ipak promaklo, jer takav kraj u takvoj, energetski nabijenoj predstavi jednostavno ne funkcionira. 

    Gledalište Art Centra bilo je prepuno posjetitelja koji su došli pozdraviti i podržati Matiju Ferlina, pulskog (i po korijenima svetvinčenatskog) umjetnika o čijim se međunarodnim uspjesima sve više priča i čita. A nije nevažno da je scenograf i ove Matijine predstave njegov brat Mauricio Ferlin. Matija je izveo svoj posljednji solo Sad sam Lucky inspiriran poezijom i životom slovenskog pjesnika Srečka Kosovela (ili točnije nedostatkom dobivenog vremena za djelovanje), čija je premijera bila u Zagrebu sredinom travnja ove godine (pročitajte više).
    Wazovol (Belgija): De Pied Ferme
    Umjetnička voditeljica Festivala Snježana Abramović Milković od njegova je osnutka postavila program usredotočen na nove, istraživačke, često žanrovski rubne scenske oblike suvremenog plesa i neverbalnog teatra; ono što je koliko zanimljivo toliko i izvedivo jer nije financijski prezahtjevno, (ali nije ni spektakularno da bi privuklo veću pažnju javnosti i svitu red carpeta); ono što je Abramović Milković s vremenom i ugledom ovdje stekla je sjajna nova scena Art centra, (ujedno i prostor za rezidencije); a ono što je ove godine izgubila je jedan dan Festivala, što je bilo elegantno rješenje bez drugih konceptualnih i programskih ustupaka teškim vremenima.

    P.S. I kad je već sve bilo gotovo, u ponedjeljak iza ponoći, oni najuporniji su dobili bonus, projekciju filma / snimku baleta Snjeguljica Angelina Preljocaja na glazbu Gustava Mahlera (praizvedeno 2008. na plesnom bijenalu u Lyonu). Bio je to fascinantan uvid u visoku produkciju (kakvu si ne možemo ni zamisliti) i veliki plesni teatar – onaj začet prije više stoljeća na francuskom dvoru. Odlična koreografsko dramaturška rješenja i plesačke interpretacije, moćan ansambl od 26 plesača, čarobna, začudna scenografija, kostimi Jeana Paula Gaultiera; ukratko mainstream u najboljem značenju te riječi.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. srpnja 2012.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji