Nove plesne intervencije u galerijske prostore

Jukebox, kor. Ksenija Zec i Saša Božić, Kuća Lauba, Zagreb; Trag / Trace / Spur, kor. Michaela Müller, Zrinka Šimičić Mihanović i Fa Ventilato, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

  • Jukebox, kor. Ksenija Zec i Saša Božić, Kuća Lauba, Zagreb

    Nesumnjivo između likovne i plesne umjetnosti postoji iznimna sklonost. Kao da je oduvijek to – plesom i unutarnjim ritmom pokrenuto tijelo, pokretna plastika (kako su suvremeni ples znali nazivati tijekom prve polovice 20. stoljeća), nadahnulo likovne umjetnike koji su pamtili začudne linije tijela i hvatali trenutke otjelotvorenih emocija i misli; trenutke zanosa, leta, izražajnog tjelesnog bivanja na sceni. Istovremeno, kao za uzvrat, oni su svojim bilježenjem plesa ostavljali materijalnu ostavštinu, dokumente bez kojih je nezamisliva povijest plesa. Pa tako knjiga, zapravo krasna mala slikovnica Elli Lohse-Claus Tanz in der Kunst (Ples u umjetnosti) koju je zagrebačka Mladost objavila u godini izdavanja (1964) počinje još s Bijelom gospođom iz Auahoureta, prethistorijskom spiljskom slikom iz Sahare, i onda prati ples do Baksta, Matissea, Kolbea… Kretanje je život! postala je misao vodilja grafičarke i slikarice Anke Krizmanić nakon otkrivenja koje je doživjela gledajući nastup Ane Pavlove.

    I kao što su likovni umjetnici voljeli ulaziti u dvorane za vježbanje, tako su i plesačice rado pronalazile svoj stvaralački prostor u galerijama. Uostalom, suvremeni ples nikada nije jednostavno dolazio do (kazališne) scene, pa još Isadora Duncan u svojim sjećanjima spominje Charlesa Halléa, koji joj je, kao ravnatelj nove galerije, prvi organizirao plesne večeri u Londonu.
    Jukebox, kor. Ksenija Zec i Saša Božić, Kuća Lauba, Zagreb
    U međuvremenu imamo cijelu povijest performancea i uopće suvremene umjetnosti koju krasi znatiželja, eksperiment i propusnost žanrova i u kojem se često združuju ples i likovnost. No koliko god se galerije i muzeji čine primjerenim okruženjem za suvremeni ples, i koliko god takvi projekti nisu novost, ipak takva umjetnička događanja privlače dodatnu pozornost kao neobična i drugačija. I postavljaju specifična pitanja.

    Jukebox

    Novi projekt Kasenije Zec i Saše Božića Jukebox nastao je u prostoru i za prostor zagrebačke galerije suvremene umjetnosti Lauba. Ova nesumnjivo jedinstvena Kuća za ljude i umjetnost topao je, ciglama omeđen, veliki, prozračan prostor unutar kojeg su promišljeno i s punom pažnjom i doličnim poštovanjem smješteni artefakti – iznimna djela suvremene hrvatske (likovne) baštine, tzv. nestalni postav iz zbirke Filip Trade. Kao gošća koja prolazi izložbenim prostorom u potrazi za plesnim događanjem, zapela sam naravno na glomaznim platnima Lovre Artukovića punim boje i likova u pokretu; pa zlatnom odsjaju koje kao da se prelijevalo između Kožarićevog Oblika postora i Puma Brace Dimitrijevića; i pred tajanstvenom Plavom površinom (kao more) Ive Gattina. Sigurno nije slučajnost da je među izloženim Artukovićevim slikama bila i Apolon i Marsija čiji je podnaslov Trijumf novih medija nad slikarstvom. Na slici autor bilježi dvije plesačice iz berlinske plesne grupe Nightmare before Valentine, u tri plesne sekvence iz njihove predstave. 
    Jukebox, kor. Ksenija Zec i Saša Božić, Kuća Lauba, Zagreb
    No, kako to iz naše, plesne pozicije novi mediji trijumfiraju nad slikarstvom? Artuković ne samo da je odličan slikar, nego je odmah i prepoznat, i vrlo cijenjen što nesumnjivo donosi neku duhovnu ali i materijalnu zadovoljštinu. Njegova djela smještena su u doličan prostor i uspješno komuniciraju s publikom. I dok su, za ovu prigodu, dvije berlinske plesačice, usput, vrlo duhovito, po tri put razmještene na velikom platnu, žrtvovale pokret, kretanje, dimenziju vremena ali za uzvrat dobile sigurni smještaj za vječnost, dva iznimna artefakta suvremene hrvatske plesne scene: Nikolina Pristaš i Petra Hrašćanec našle su se uz skulpturu Igora Rufa Jukebox u realnoj, znakovitoj i ne baš jako trijumfalnoj poziciji pleši medo!. Autori nisu htjeli ništa uljepšavati, odnosno aranžirati / režirati; plesačice nemaju posebno svjetlo, koje bi ih izdvajalo od okruženja i potvrdilo njihovu poziciju umjetničkog poslanja unutar zajednice. Čini se da nemaju ni svijest koliko su sjajne i specifične. (I to ih odmah distancira od izdvojenih, zaštićenih, izloženih umjetničkih djela.) Kostim je također vrlo skroman, neupadljiv, u skladu s gerilskim načinom preživljavanja. Na obje majice piše „It was the best of times“ što se vjerojatno odnosi na dobre stare glazbene hitove koje publika može izabrati – ako je kupila žeton za jukebox. Ukratko, bez ikakve metafore, koliko para, toliko muzike a koliko muzike toliko otplesanih brojeva.

    (Vraća nas to na povijesni prijepor: s jedne strane ples je u kazalište ušao na mala vrata. Pušten je u to časno okruženje kao zabava, lijepi, ugodni plesni umetak, divertisman, da se publika malo opusti i odmori od ozbiljnih, teških, glazbenih i inih tema. I za to se, kako onda tako i danas, može dobiti plaća, tj. može se od toga preživjeti. S druge strane suvremeni ples u svom aktivističkom stavu traži drugačiju komunikaciju s publikom; iako poznaje tjelesnu virtuoznost i izvođačku izvrsnost, odbija dopadljivost i zavođenje vanjskim, i ne može prihvatiti u društvu tako poželjan glamur. I snosi posljedice!)
    Jukebox, kor. Ksenija Zec i Saša Božić, Kuća Lauba, Zagreb
    Glazbeni hitovi su na neki način koreografski dogovoreni i fiksirani, pa svaki broj ima neki ključ, kao tip i kvalitete pokreta, imitacija, međusobni prijenosi težine i podrške, i slično. Također u nekim brojevima prepoznajemo tehniku životinja karakterističnu za autorski dvojac Zec – Božić. Iako imaju isti koreografski zadatak očite su osobne kvalitete plesačica koje se međutim, prvi put zajedno na sceni, odlično slažu. Nikolina Pristaš je suptilna, misaona, kao sa zadrškom, pokret pušta mekano kroz sebe, dok je Petra Hrašćanec eksplozivna, nestrpljiva, i geste i tijelo baca odlučno u prostor, bez predumišljaja. Dok Nikolina radi meko tkanje, Petra grabi i sječe, ali obje to rade odlično uspostavljajući neki specifičan sklad.

    Rekli su mi da je bila večer kad su plesačice puna tri sata samo plesale tih petnaest hitova, pogotovo neke – uvijek ispočetka, što vjerojatno bitno mijenja dojam predstave u cjelini, i odvodi je bitno u fizičku kvalitetu i zabavno-trpni smjer. Imala sam sreću da u nedjelju, 23. rujna nije bilo puno gledatelja spremnih na veće izdatke, tako da smo u nekim vremenskim razmacima stavljali žetone i dobili otplesanu željenu pjesmu, dok se u tišini tih pauza događalo naličje predstave, ono drugo, osobno, intimno, istraživačko. Plesačice nisu krile otpor spram nekih zadataka koje moraju izvesti po željama, ili pak, ipak, zadovoljstvo pred izvedbu koja im osobno odgovara, ili umor. U početku su bile vrlo profesionalne, hladno odrađujući plaćeni zadatak, ali kako su posve izložene i blizu, vidio se svaki mig, dizanje obrve, kolutanje očima, znakovi međusobne komunikacije i razumijevanja. S vremenom su si, u tom odmoru od plesa, dozvoljavale sve više privatnog, kao da su iza kulisa, kao da ih to vrijeme, koje nije plaćeno, ne obavezuje, i to malo zbunjuje u konačnom doživljaju umjetničkog stava autorske i izvođačke ekipe. Da li je riječ o proizvodnji ugode, evociranju dobrih starih vremena jukeboxa i zajedničkom slušanju (uz živi spot) dragih nam hitova, kojim se autorica uklopila u atmosferu i ambijent Kuće za ljude i umjetnost ili je pak (u skladu s umjetničkim biografijama plesačica) ipak riječ o laganoj diverziji i revoltu umjetnosti koja se može dogoditi ali ne i kupiti i pospremiti na sigurno mjesto?
    Trag / Trace / Spur, kor. Michaela Müller, Zrinka Šimičić Mihanović i Fa Ventilato
    Trag

    Samo tjedan dana nakon premijere u Laubi, 27. pa do 29. rujna, u Muzeju suvremene umjetnosti, u prostoru zbirke u pokretu, postavljen je i izveden multimedijalni performance Trag. Medijski mnogo skromnije i najavljen i popraćen taj likovno-plesno-glazbeni projekt se podredio zakonima galerije i prihvatio svoj dio izložbenog prostora. Švicarsko-hrvatsku autorsko izvođačku ekipu sačinjavali su Michaela Müller kao animatorica slika na staklu, plesačica Zrinka Šimičić Mihanović i Fa Ventilato koji je nosio zvukovnu, odnosno glazbenu stranu projekta. Mala, samozatajna ekipa, za svoj živi, pokretni galerijski izložak, dobila je mali izdvojeni prostor Muzeja na trećem katu, unutar kojeg su organizirali malo kazalište. Publika je sjedila na tribinama iza Müllerove i Ventilata koji su aktivno pratili plesačicu i jedno drugoga. Potez Müllerove činio se ishodištem i zvuka i pokreta iako je u zajedničkoj interaktivnoj igri bilo teško dokučiti tko koga pokreće. Da li je animacija slika reakcija na pokret, ili je kvaliteta pokreta nadahnuta zvukom, ili zvuk prati poteze ili...
    Trag / Trace / Spur, kor. Michaela Müller, Zrinka Šimičić Mihanović i Fa Ventilato
    U ovom slučaju ipak je dominirala likovnost; plesačica u bijelom se stapala s bijelom pozadinom prihvaćajući (ili inicirajući?) poteze boje i dvodimenzionalnost slike. A ta crno-siva s plavkastim tonom oblikovala je čudesne mijene prostora proizvodeći reakcije izvođača i asocijacije publike. Plesačica bi se koji put posve stopila s apstraktnim krajolikom, dok bi se u drugom trenutku izdvojila tražeći svoju čistinu, ili bi bila posve stisnuta, pritisnuta u kut. Pritom Ventilato gradi dramaturgiju zvuka, kroz šumove i glazbu, obrasce rastuće napetosti i opuštanja. Sve zajedno slavi pokret i stalnu mijenu; nešto kao izložba istovremeno u nastajanju i nestajanju.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 2. listopada 2012.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji