Dvije introspektivne poetike

Studio za suvremeni ples, Zagreb: Male forme – Udar, autorica Ana-Maria Bogdanović; Zaziv, autor Bruno Isaković

  • Udar, autorica Ana-Maria BogdanovićUdar, autorica Ana-Maria Bogdanović

    Male forme svojevrsni su laboratorij ili razvojna platforma kojom Studio za suvremeni ples kontinuirano daje prostor svojim plesačima, ali i gostima, za koreografsko istraživanje u maloj i produkcijski nezahtjevnoj formi. Da veličina forme ni na koji način ne utječe na umjetnički domet pokazali su Ana-Maria Bogdanović i Bruno Isaković, svaki u svom introspektivnom poetskom tjelesnom monologu. Ana-Maria Bogdanović plesna je umjetnica koja dvadesetak godina kontinuirano, samozatajno i dosljedno djeluje na zagrebačkoj sceni kao pedagoginja i autorica. Bruno Isaković s druge strane trenutno je jedan od najdinamičnijih plesača naše scene, izvođač raskošnog fizikaliteta i tople energije koja plijeni pozornost.

    U Udaru, Ana-Maria Bogdanović u potpunosti je ušla u zonu prijestupa, i načinila sve ono što trenutačni smjer suvremenoplesnog trenda gotovo pa cenzurira. Udar je profinjena poezija o boli, gubitku, sjećanju i plesu. Prijestup je višeslojan: autorica se usuđuje na scenu staviti najkrhkiju razinu života – krah, osamljenost i žudnju, a sve to kroz nježnu izvedbu koja se temelji na ekspresiji emocija i na evokaciji tih stanja. Time se u izražaju povremeno približava butu ili diskretno priziva njemački ekspresionizam tipa Susanne Linke. Ana-Maria Bogdanović djeluje kao da je tiho ali odlučno rekla „Dosta!“ i na scenu stavila samo ono što joj je presudno važno.
    Udar, autorica Ana-Maria Bogdanović
    U poetskoj naraciji Udara pratimo plesačicu blijeda, iscrpljena lika, u plesačkoj radnoj odjeći, bez imalo šminke, u back-stageu velike scene Travno. Pratimo njezinu sabijenost k zidu, grčenje utrobe (gubitak, bolest ili bol?), veliku samoću u kojoj jedino što ostaje su tragovi sjećanja na neke, nikome drugome važne gubitke iz djetinjstva. Pratimo je i na jedino uporište koje ostaje u trenucima velike samoće, a to su – majčine oči. Trenutak u kojem izvođačica jednostavno stane u svjetlo i otvori vlastite oči u sjećanju na majku, sigurno je jedan od hrabrijih, a ujedno i najsuptilnijih emotivno prijestupnih trenutaka koje sam unazad nekoliko godina doživjela na našim scenama.

    Nadalje, pratimo njezin ulazak u jednostavno spiralno gibanje kao katarzični povratak u ples i završetak ponovno u samoći, u kojoj autorica skutrena, sakrivena od pogleda, tiho pjevušeći ozvučuje bol i preživljavanje. Ma koliko se kretala po skliskom terenu ispovjedi, autorica nimalo ne upada u patetiku ili privatnost, nego dostiže razinu (ženske) poezije, koja polazi iz najintimnijeg, a komunicira univerzalno. Udar sigurno neće privući širu gledateljsku bazu, no to mu i nije cilj. U toj maloj, nepretencioznoj, skicoznoj formi, Udar je djelo je koje treba upravo takvo kakvo je doživjeti i – cijeniti.
    Zaziv, autor Bruno IsakovićZaziv, autor Bruno Isaković
    Bruno Isaković nadovezuje se na Anu-Mariu Bogdanović introspekcijom, dubinskim istraživanjem tijela i fludinom muzikalnošću tijela. Njegov je solo Zaziv nastao u suradnji s Marinom Petković Liker, a najavljen je poezijom „Pozvati, dozvati, zazvati, pustiti da odjekuje, staviti pred lice, suočiti se. I u tijelu je tama potpuna, a ipak krv do srca seže, mozak je slijep, a može vidjeti, gluh je i čuje, nema ruku i doseže, čovjek je, naravno, labirint samoga sebe.” U formatu Zaziv se sastoji od dva dijela odijeljena dimnom zavjesom. Za razliku od emocionalne naracije Bogdanovićeve, Isakovićev izraz je čista tjelesna ideja. Prva serija razvija se oko titranja, snažnih trešnji kojima se tijelo gotovo rastvara. Kako se impuls trešnje premješta s jednog dijela na drugi tako se stvaraju drukčiji obrisi, drukčiji uzorci tijela i drukčija muzikalnost. Iako u tišini, ovaj je rad izuzetno oglazbljen ne samo zvukom koji tijelo proizvodi dahom ili lupanjem nogu, nego i unutarnjim ustrojem kojim plesač kroz muzikalnost organizira kretanje. Drugi dio, nakon druge dimne zavjese, s unutarnjim grčem i ulaskom u duboku unutarašnjost tijela, zadržavanjem daha i grimasom, približava se groteski, čak i mimskom izrazu.

    Treba istaknuti i promišljenu uporabu prostora, tako se publika seli s jednog dijela scene na drugi; Udar je smješten u manjem, zatvorenijem prostoru ispunjenom raznim kazališnim rekvizitima, a Zaziv se nalazi na otvorenoj, zadimljenoj sceni, visoke vertikale. Koliko je Udar Ane-Marie Bogdanović cjelovit i konačan, toliko je Isakovićev Zaziv otvoren i procesan, a njihovi različiti pristupi i poetike komplementarne su u odbijanju spektakularnosti emocija, koreografije i koncepta te čistim fizikalitetom izravno prenose ideje i emocije.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 4. prosinca 2012.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji