Fascinacija kostima

Marmot, Zagreb: Do kosti, kor. Irma Omerzo

  • Marmot, Zagreb: Do kosti, kor. Irma Omerzo

    Do kosti
    , nova predstava Irme Omerzo, ostvarena u suradnji s Hrvatskim institutom za pokret i ples, premijerno je prikazana 2. svibnja 2013. u Zagrebačkom plesnom centru. Kako joj i sam naziv otkriva, predstava se bavi kostima, onim najtvrđim, najtvrdokornijim i najdugotrajnijim u nama. Anatomija ljudskog tijela kao tema već se pojavila u radu Irme Omerzo (u predstavi Vizita), a ovaj put je otišla dalje, dublje i preciznije... do kosti. Zašto kosti? Kako je sama objasnila u najavi predstave, kosti su dio nas, podupiru nas i određuju, omogućavaju nam da se krećemo, na njih se možemo osloniti, pa čak ih do neke mjere i mijenjati, ali su one isto tako i svjedoci našeg postojanja, jer su tu još dugo poslije nas... Ta fascinacija kostima logično je rezultirala i konkretnim radom, ako se zna kako je Irma i certificirani podučavatelj Feldenkrais metode koja se upravo bavi, laički rečeno, reorganizacijom kostiju.

    Očigledno je da autoricu zanimaju mnogostruki aspekti i značenja kosti, njihove mogućnosti i funkcije, asocijacije i kulturološke različitosti vezane uz kosti, pa napokon i različita sagledavanja kosti ili shvaćanja kosti. Stoga mi u razmišljanju o predstavi prvenstveno pada na pamet tehnika kolaža kao način prikaza teme. Taj kolaž se očituje u smislu niza slika koje se izmijenjuju, ali i u smislu različitih medija koje predstava koristi. Tako imamo plesne sekvence, verbalne momente, pjevanje, sviranje glazbenih instrumenata i video. Scena, osim glazbenih instrumenata koji su posloženi na stolu, ima i nešto rekvizita: jednu veliku lubanju rogate životinje, dugačak komad najlona, bundu i rekvizit/lika Franka Femura – kostura. I ti su rekviziti vrlo jasna poveznica s nekim aspektom kostiju.
    Marmot, Zagreb: Do kosti, kor. Irma Omerzo
    Sve te slike, bez obzira kojim načinom prikazane, predstavljaju asocijacije koje kosti bude u autorici. Neke od njih su sasvim izravne, neke malo manje, ostavljene publici na subjektivna tumačenja i shvaćanja, međutim, u svemu tome ipak pomalo nedostaje razrađenosti, dubljeg ulaska u neku od asocijacija. Ostaje dojam širokog raspona površnih slika.

    Plesne sekvence u izvedbi prvenstveno Ivane Pavlović i Brune Isakovića, čiji pokret često podržavaju (ili ga ometaju) Davorka Horvat i Petar Atanasoski, nadalje podržavaju temu svojim kvalitativnim značajkama. Nije sasvim vidljivo što i kako rade, ali je pokret koščat i u isto vrijeme fluidan te vrlo snažan. Koreografija koristi specifičan vokabular, izvođački zahtjevan i vrlo upečatljiv, i šteta je što je pomalo gurnut u stranu u odnosu na druge forme izražavanja u predstavi. U ovoj trećoj suradnji između autorice Irme Omerzo i izvođačice Davorke Horvat, potonja je dobila još više prostora, ne samo za pjevanje, nego i ravnopravno sudjelovanje u svim segmentima predstave. Pa čak bi se moglo reći da i dominira kao izvođač cijelom predstavom, čime je pomalo gurnula u drugi plan izvrsnost drugih izvođača, a na trenutke čak i zasmetala svojim interveniranjem u njihov prostor. To se naročito odnosi na Petra Atanasoskog, čija je funkcija u predstavi ostala pomalo i nejasna, no treba istaknuti briljantni pokret tog izvođača. Humor, koji se provlači kroz cijelu predstavu, zabavan je, opušten i očigledan, te često prisutan i u video prilogu.
    Marmot, Zagreb: Do kosti, kor. Irma Omerzo
    Video prilog, izvrsno zamišljen i jednako tako dobro realiziran, razgovor je o kostima u kojem sudjeluju sugovornici čija je profesija na ovaj ili onaj način vezana uz kosti. To su, da nabrojimo samo neke, fizioterapeut, liječnik, antropologinja, kuharica, mesar... I njima su kosti važne, tuđe kosti: drugih ljudi, posmrtnih ostataka, životinja - i svakome su važne na drukčiji način. Mesara muči vratina, kako uredno odvojiti vratne kosti od mesa, iako se radi o mesaru s očigledno mnogo godina iskustva; liječnika znanstvenika uzbuđuju kosti štakora; fizioterapeut shvaća kosti kao jedinstveni sklop u svakoj osobi ponaosob i na takav im način i prilazi kada kreće raditi; medicinski tehničar koji radi na fiksiranju slomljenih kosti gipsom potpuno je svjestan delikatnosti prilikom namještanja kosti i posljedica loše namještenih kosti; a kuharica jako voli pogrickati meso oko kosti, tako je i puno sočnije, pa još i polizati prste. Izjave su informativne, zanimljive i na trenutke vrlo duhovite – odlično odrađen posao.

    Pomalo se čini da Do kosti i nema konkretan početak i kraj, drugim riječima, otvara se opcija da ne bi ni smetao neki drukčiji slijed sekvenci, ali ako se radi o kolažu sagledavanja kosti, možda baš tako treba i biti. Ovaj rad krasi nepretencioznost i jednostavnost, tematska jasnoća, i izvrsne izvedbe svih izvođača. Jedino je ipak šteta što unatoč fascinaciji kostima zbog kojeg je čitav rad i nastao, premalo vidimo pokret u kojem se ta fascinacija očituje.

    © Lidija Zoldoš, PLASNA SCENA.hr, 14. svibnja 2013.

    ideja, koreografija i rekvizita: Irma Omerzo
    izvode: Ivana Pavlović, Bruno Isaković, Davorka Horvat, Petar Atanasoski, Frank Femur
    zvuk Bojan Gagić, svjetlo Nikša Mrkonjić, kazališna tehnika Duško Richtermoc
    film (ideja i režija) Irma Omerzo, sugovornici: Mario Barbo, Ana Ugarković, Sven Erić, Vedran Katavić, Mihael Strle, Vlasta Vyroubal, Monika Karija Vlahović, kamera Jasenko Rasol, montaža Marin Juranić, tonsko snimanjea Antun Novosel, organizacija snimanja Marta Dokolenić
    grafičko oblikovanje Boris Greiner, fotografija Jasenko Rasol, produkcija Marmot

kritike i eseji