Slojevi duše

ShizoF-20renija, autor i koreograf Jasmin Vrban

  • ShizoF-20renija, autor i koreograf Jasmin Vrban

    Rijeka ima nesreću da ljudi iz nje odlaze, ali ponekad i tu sreću da se otišli ipak vraćaju. Neki trajno, neki povremeno, tek toliko da pokažu što su u međuvremenu naučili. U posljednjoj je skupini zasad plesač i koreograf Jasmin Vrban koji se već dvije godine školuje u Sjedinjenim Državama na brodvejskoj akademiji za suvremeni ples Dance New Amsterdam. Najprije je pohađao edukativni program New York Summer Dance Intensive, a onda je završio i edukacijski program Choreographic Investigation Course. Početkom godine, 19. siječnja, predstavio je koncept ShizoF-20renija premijerno kao work in progress, kao završni rad na Choreolabu. Nakon što je projektom Body & Soul riječkoj publici predstavio čime se bavio na edukaciji u Americi, ponovno u suradnji s članovima različitih riječkih plesnih skupina, uspio je isproducirati i riječku premijeru ShizoF-20renije. A na premijeri i jedinoj izvedbi predstave bilo je očito koliko je napredovao koreograf Vrban, ali i njegovi suradnici u izvedbi.

    Svijet putnika/migranata, svijet umjetnika, ali i svijet suvremenog čovjeka koji istovremeno živi u stvarnom i virtualnom tehnološkom svijetu, uvijek znači život u barem dvije stvarnosti. Takav život podrazumijeva povremene, ako ne stalne, probleme s otežanom percepcijom što stvarnost doista jest, a što su nestvarni, umjetno stvoreni doživljaji. Prikazati životni vijek u slikama različitih emotivnih faza i psihičkih stanja takvog nesnalaženja, bio je Vrbanu koreografski izazov. Sam navodi da su ga konkretno zanimale: promjene ponašanja, rascjep duše, halucinacije, raspad identiteta, panični strah od nečega, emocionalni uspon ili pad, zabava na račun nečega… Pod naslovom, koji je zapravo međunarodna klasifikacija šizofrenije, uvijek je čovjek, pojedinac u scenskoj parafrazi Munchova Krika.
    ShizoF-20renija, autor i koreograf Jasmin Vrban
    Uredno posložen narativni niz počinje od kraja, stiliziranog prikaza pogreba u kojem onaj čiji su svi slojevi duše napokon slobodni, više ne mora igrati nikakvu društvenu ulogu. U prikazu životnog puta neizostavan je prizor ljubavnog dueta. Zanimljiv je prizor s tri para koji plešu uz crveni zastor što ga pridržavaju jedan drugome kao ogledalo: iščitavamo ga kao ljubavni par u strasnoj vezi ili kao dualizam muškog i ženskog u jednoj osobi. Nekoliko je grupnih prizora u kojima se čini da su svi izvođači različita stanja jednog lika. Posebno je dojmljiv prizor u kojem iz prepoznatljivih socijalno zadanih tipova ponašanja za kavanskim stolom grupa plesača oslobađa inhibirano u halucinantnom prizoru pod UV svjetlom. U završnom prizoru izvođači s kovčezima u rukama izlaze sa scene kroz ormar na putu u nepoznato, možda kao poziv na oslobađanje od prošlosti što smo je skloni taložiti u ormare, a koja nas onda sputava za nove počeke ili poziv na avanturu puta u neku našu Narniju, zemlju iz mašte.

    Nježnije povezivanje prizora sigurno bi pridonijelo cjelovitosti doživljaja, no ono što svakako treba istaknuti kao kvalitetu predstave je sposobnost koreografa da iskoristi prednosti plesača s kojima radi. Riječ je o mladim ljudima koji se bave različitim vrstama plesa, a rad na ovom projektu uglavnom im je prvi ili rijedak susret sa suvremenim plesom. Kada je primjerice riječ o hip-hoperu autor prilagođava koreografiju njegovu plesnom iskustvu na način da ga koristi za oblikovanje lika, ali mu ne podilazi da bi plesaču pojednostavio posao, nego njegove dionice postaju dijelom skladne cjeline. Vrban u predstavi sudjeluje i kao plesač ne namećući se u cjelini izvedbe, a u grupnim prizorima često sebe postavlja u drugi plan, što nije tek lažna skromnost nego ponovno odraz sposobnosti uravnoteženja različitih plesnih iskustava.

    © Tatjana Sandalj, PLESNA SCENA.hr, 18. lipnja 2013.

Piše:

Tatjana
Sandalj

kritike i eseji

najavljujemo...