Gdje je okvir i kako s njim?

15 godina TRAFIK-a, Rijeka, 17. – 24. srpnja 2013.

  • Hodač

    Prije nekoliko godina iznimno popularna tema u akademsko-kazališno-plesnom diskursu bila je tema sjećanja: iskrivljeno sjećanje, naknadno konstruirano sjećanje, sjećanje kao kreacija umjesto sjećanja kao pokušaja rekonstrukcije kakve objektivne stvarnosti. Kada to tako kažem, u perfektu, zvuči kao da nisam blagonaklona prema trendovima u akademskoj produkciji, ali ne radi se ni o kakvoj osudi. Postoje teme koje u određenom trenutku izbijaju na površinu, jače se koncentiraju, privlače više kolektivne ili individualne energije: ti su mehanizmi povlačenja i stavljanja u prvi plan, kao i njihove dinamike beskrajno zanimljivi. Danas je tema sjećanja pomalo utihnula, ali ona je zavodljivo svevremenska. Peggy Phelan, sa svojom opsesijom izvedbom kao nestajanjem, odnosno postajanjem kroz nestajanje u izvedbenim umjetnostima, mistificirala je i romantizirala pitanje koje je osobito važno za ples i kazalište – pitanje neuhvatljivosti izvedbe, te pokušala argumentirati kako je ta neuhvatljivost intrinzična egzistenciji kao takvoj, odnosno, uspostaviti vezu bitka i izvedbe (performance).
    Pozdrav s Jadrana, foto: Ivica Tomić
    Neovisno o tome koliko je tema sjećanja trenutno aktualna, ona je uvijek nenametljivo prisutna kada se radi o obljetnicama. Ove je godine Tranzicijsko-fikcijsko kazalište (Trafik), u sklopu Riječkih ljetnih noći, od 18. do 24. srpnja, obilježilo petnaest godina postojanja mini-festivalom, odnosno izvedbama predstava: Pozdrav s Jadrana (2005), Destinacija Trafik: Divljač (2008), Diva (2009), Jalova (2012) i premijerom 15 minuta Trafika. Osnovan 1998., Trafik je svoj kolektivni scenski rad započeo Hodačem, predstavom koja se puno šetala po lokalnim i međunarodnim festivalima. Među osnivačima Trafika, najčešće se spominju Magdalena Lupi, Žak Branko Valenta, Iva Nerina Gattin (danas Iva Nerina Sibila) i Edvin Liverić, iako su tu još i Alex Đaković, Lara Badurina, Boba Bundalo te Ivan Šarar, sadašnji pročelnik za kulturu grada Rijeke. Pridruženi članovi i suradnici su Selma Banich, Daria Lorenci, Barbara Matijević, Dijana Bolanča, Mila Čuljak, Marin Alvir, Silvia Marchig, Gordana Svetopetrić, Iztok Hrga i drugi.

    Destinacija Trafik: Divljač, foto: Silvano JežinaPredstave imaju čudan odnos prema protoku vremena – upravo zato jer su ovisne o prisutnosti izvođača, o vlastitoj izvedbenosti, često im se tolerira duži vremenski raspon unutar kojih cirkuliraju festivalima i ostalim prezentacijskim modelima, nego što je riječ o filmu ili ostalim umjetnostima – dok se film, knjiga ili konceptualna instalacija mogu dogoditi bilo kad, za predstavu je potrebno da publika i izvođači dijele isti prostor i vrijeme. Možda baš zbog toga, zanimljivo je pogledati što se s Trafikovim predstavama dogodilo nakon pet ili tri godine, odnosno, kako stare.

    Hodač
    nije bio prikazan u sklopu ove godišnjice, vjerojatno zato što je 2010., za stotu obljetnicu smrti Janka Polića Kamova, predstava ponovo kreirana pod nazivom Pazi, Hodač!. Hodač je, ipak, uvijek prisutan kao duh, kao estetsko i egzistencijalno, plinovito i fluidno temeljno određenje rada grupe. Vežem ga uz nekoliko jakih slika. Naime, u prostoru u kojem se Hodač izvodio, u pothodniku Piramida u Rijeci 1998., pa i u Pothodniku Sopot Središće u Zagrebu 1999., duž zidova postojale su pravilne udubine, kao mjesta za tanke ugradbene ormare, u kojem bi se na različite načine smještala tijela, nekad više njih, nagruvanih kao salate na tržnici, ili kao roba po koferima, tako da popune sve pukotine, nekad samo jedan, koji svojim udovima popunjava preostali prazni prostor. Ta slika tijela kao materijala, kojeg se raspoređuje unutar zadana okvira kako najbolje zna i umije istovremeno čineći taj okvir posve izlišnim, prokazujući ga u njegovoj nasilnosti, ali i oblikujući se uz pomoć njega u razne oblike, ono je što, čini mi se, govori o nekom temeljnom egzistencijalno-estetskom osjećaju Trafikovih predstava.
    Diva, foto: Silvano Ježin
    Hodač, skladno sklopljen od komadića Kamovljeva života i djela, u fizičku cjelinu nova intenziteta, otvorio je polje disciplinarne otvorenosti. Kao i proto-avangardist Janko Polić, koji se okušao u različitim žanrovima, propitujući rastezljivost diskurzivnih formi, i Trafik se razmješta po granicama poližanrovskog stvaralaštva: vizualno kazalište, ples, fizički teatar, mima, prostorom određeno kazalište. Međutim, za Kamova je jedna druga vrsta intenziteta bila važnija: on se borio s kontekstom i prepoznavanjem, zapravo s okvirom koji bi mu omogućio da suvereno postoji i da djeluje, da ga se uvaži. Ta borba s okvirom koji uvjetuje prepoznavanje, pa čak i samu percepciju, čini mi se da je u središtu estetskog interesa Trafika. Pozabavit ću se stoga dvijema Trafikovim ostvarenjima za koje mi se čini da se osobito zanimljivo poigravaju tim pitanjima.
    Jalova
    U predstavi Destinacija Trafik: Divljač utapanje dvaju izvođačica u tapetnu podlogu u kakvom principu mimikrije životinjskog svijeta (jer se šare na njihovim kostimima poklapaju sa uzorcima na zidu) postavlja pitanje o percepciji, ali i tijelu kao masi, kao materijalu. Vidim te samo kada se pomičeš, tek tada uočavam da šare tvog kostima nisu sasvim identične podlozi uzduž koje se krećeš.Međutim, kada se krećeš, postaješ lovina, postaješ meta, postaješ ranjiv. U toj nam se ranjivosti, koju fascinantno izvodi Mila Čuljak pjevajući na playback talijanske kancone, globalne hitove sedamdesetih godina prošlog stoljeća pjevača kao što su Mina, Antonio Ciaccio zvan Little Tony ili Roberto Sati zvan Bobby Solo, ponovo otkriva pitanje okvira odnosno konteksta. Te su pjesme, naime, u trenutku nastanka bile apsolutni hitovi, mainstream zabava, sinonimi za prihvaćenost – svi su ih voljeli. Međutim, u kontekstu Divljači, i u ekstremno ekspresivnoj izvedbi Mile Čuljak, one se pretvaraju u vlastitu perverziju, svojevrstan kazališni freak-show koji je istovremeno potresan, gadljiv, opčinjavajući, spektakularan i zastrašujuć.
    Pozdrav s Jadrana, foto: Ivica Tomić
    Od utjelovljenja onih koji bi svi željeli biti, te kancone pomažu utjelovljenju kreatura od kojih se ili bježi, ili oni sami postaju lovina agresivne gomile, divljač u bijegu, jer se ne uklapaju u socijalizacijske obrasce, ne postoje na pravom mjestu u pravo vrijeme. Progon se internalizira, pa tako Silvija Marching proždire vlastito tijelo sastavljeno od kokica (dvostruki kostim boje kože natrpan je kokicama, onima što se jedu u kinu, kad je mrak i kad fikcija djeluje), kao u kakvom procesu samokažnjavanja i auto-viktimizacije. U kombinaciji sa čovjekom-balonom, ljudskim tijelom s konjskom glavom i trenjem brusnog papira, predstava je predivno višeznačna te afektivno i semantički zagrijana do temperature ključanja. 
    Destinacija Trafik: Divljač, foto: Silvano Ježina
    Solo Edvina Liverića, predstava-predavanje Diva, na tragu formata koji često koriste plesni konceptualisti, ali s posve drugačijom izvedbenom kvalitetom, također je vrlo intenzivno iskustvo. Temeljena na akademskom klasiku Richarda Dyera Nebeska tijela, studiji o zvijezdama i njihovom sociokulturnom pozicioniranju, Diva je oporo duhovita izvedbena analiza fenomena zvijezde od početaka filmske industrije. Liverić, očima našminkanim u pandu u parodiji pretjeranog make-upa, poigrava se svojim gumenim licem iznimne izražajnosti, izgovarajući rečenice krcate akademskim žargonom, koje se, zbog dobro promišljene dramaturgije i virtuozne izvedbe, doimaju kao svakodnevni, popularni govor. I Diva je posvećena okviru – gledamo, osjećamo i slušamo koliko je fenomen zvijezde sociološka kategorija, koliko je njihovo djelovanje i percepcija bila uvjetovana načinom na koji ih se kontekstualiziralo, smještalo u vezu s određenim slikama, stereotipima, emocijama i tipologijama. Detaljno nam je predočeno koliko je filmska industrija diktirala, usmjeravala i uokvirivala način na koji je publika uopće vidjela zvijezde. Pritom je naravno, aktualiziran i unutrašnji paradoks predstave – kreiranje zvijezde kroz kritiku režima proizvodnje zvijezdi, ali se nagovješta i motiv iz Divljači: mainstream produkcija koja postaje nadahnuće, utočište onih koje mainstream prezire. Predstava-predavanje nam se pritom otkriva kao plesna forma, kao razigrano fizičko iskustvo, za razliku od ponekad krutih rastjelovljivanja akademskih predavača.

    Obje su predstave ovog puta odigrane u Skladištu 41 u Porto Barošu, ogromnoj hali s pogledom na more, izvorno ne-kazališnom prostoru, pogrešnom okviru. Taj im prostor, pak, dodaje svoj okvir, manje ambijentalan a više semantički, u metaforici napuštenih luka kao mjesta marginalaca i otpadnika, onih koji se uvijek muče s okvirima i okviri s njima.

    © Una Bauer, PLESNA SCENA.hr, 20. kolovoza 2013.

kritike i eseji