Traganje za egzotičnom drugošću

Kik Melone, Zagreb: Exotica, autori Pavle Heidler, Bruno Isaković, Darko Japelj, Silvia Marchig

  • Kik Melone, Zagreb: Exotica, autori Pavle Heidler, Bruno Isaković, Darko Japelj, Silvia Marchig, foto: Jasenko Rasol

    Tematska okosnica Exotice čini se bližom sociološkom ili književno-teorijskom diskursu negoli scenskom okruženju, osobito imamo li u vidu disciplinu kao što je imagologija. Stoga i nije bez razloga da je predstava označena kao „izvedbeni eksperiment“, kojem je, samim pojmovnim određenjem, neizvjesnost ishoda inherentna. Već ustaljenom autorskom dvojcu, Darku Japelju i Silviji Marchig, na tom se putu suautorski priključuju Pavle Heidler i Bruno Isaković, uz dramaturšku potporu Nataše Govedić. Nastojeći odgovoriti koliko je izvedbom moguće razložiti složeni koloplet konstrukcije identiteta, etnocentrizma i egzotizma, raznolike razvojne linije izvođača čvorište nalaze u kulturi putovanja. Povijest putovanja, kretanja, premještanja, izmještanja ili, jednom riječju, iterologija, pokretač je odmjeravanja egzotizma kao „društvenog sna“ o drukčijem, ne nužno i lošijem od onoga što je subjektu putovanja blisko i poznato.

    Odlučnim korakom pritom čini se odgonetnuti što je to što nas navodi na putovanje, na svojevoljno premještanje u prostoru, za razliku od prisilnih migracija. Svaki pomak prema drugome tumači se dvojako; želja za približavanjem drugomu i razumijevanjem različitosti naličje ima u egocentričnoj potrebi potvrđivanja vlastita ishodišta. Nije nevažno ni to što iskustva oblikujemo na temelju prethodno stečenih saznanja i vlastitih ili kolektivno posredovanih predodžbi o svakoj pojavnosti netipičnoj za matičnu sredinu. Nije li na kraju fiksiranje iskustava bilješkama, fotografijama, kamerama samo pokušaj posvajanja drugosti? Premda se čini da kolonizatorska putovanja pripadaju davnoj prošlosti, i današnja, naizgled bezazlena turistička putovanja itekako su prožeta odnosima moći. 
    Kik Melone, Zagreb: Exotica, autori Pavle Heidler, Bruno Isaković, Darko Japelj, Silvia Marchig, foto: Jasenko Rasol
    Monotonija sfere

    Koncept postimperijalističkog turističkog osvajanja počiva na „monotoniji sfere“, na činjenici, kako to Japelj zorno tumači režući tenisku lopticu, da je „početak udaljavanja od točke na sferi početak približavanja toj istoj točki“. Egzotične destinacije, a što su udaljenije od nultoga meridijana, to su egzotičnije, izložene su prodoru kapitala i ekonomskom osvajanju. Autentičnost određene kulture se, ako je o autentičnosti još moguće govoriti, uobličuje u konzumacijski proizvod. Izravnim spominjanjem prvih velikih moreplovaca i otkrića Amerike, Exotica sučeljava kolonizatorska putovanja s istraživačkim, potom i putujuće kulture s turističkim putovanjima. Migracijske kulture kojima je putovanje neodvojivo, a komoditet trajnoga stanovanja nepoznanica, obično ispadaju iz fokusa zapadocentričnog viđenja putničke prakse, koje počiva na duboko ukorijenjenu mitu o putniku kao materijalno, statusno i prostorno nesputanom biću.

    S druge strane, upravo su te zanemarene putujuće kulture podloga na koju se nacjepljuju razni postmoderni koncepti, pozivajući se na izvorno značenje nomadizma. Stvarno nomadsko iskustvo s raznim pomodnim nomadizmima dijeli svojevrsnu pobunu protiv ustaljenosti. Njima nasuprot putovanja koja subjekt odmiču od svakodnevice, bilo da je riječ o fizičkom premještanju u prostoru ili o virtualnim uzmacima, zadovoljavaju kriterije turističkoga putovanja, nepobitno naglašavajući društveno raslojavanje. U usporedbi s turističkim iskušavanjem novih prostora, putovanje je nadređeni pojam, premda je i putniku i turistu zajedničko prisvajanje viđenog u objekt užitka, subjekt putovanja izlaže se nepredvidljivim uvjetima, dok turist zapravo izabire mjesta slična sredini iz koje polazi.
    Kik Melone, Zagreb: Exotica, autori Pavle Heidler, Bruno Isaković, Darko Japelj, Silvia Marchig, foto: Jasenko Rasol
    Intimna egzotika

    Drugi interpretativni smjer Exotica otvara idejom putovanja kao potragom za intimnom egzotikom, shvaćanjem da je svako biće egzotizam po sebi sa svojim posebnostima i razlikama u odnosu na druga bića s kojima dijeli prostor. U kojoj je mjeri egzotika kao posljednje utočište autentičnog, drukčijeg tijela, netipičnih izbora ili izvitoperene logike, ostvariva moguća u društvu koje svaki odmak od normativnog u startu anulira? Granice su preoznačive, pomične, pristanemo li na egzotiku prihvaćanja različitosti. Stoga su kretanja i scenske akcije izvođača individualizirani, fragmentarno oblikovani, s težnjom povremenom povezivanju motivskim sklopovima. Naglasak je na istodobnosti događanja i usuglašavanju unutarnje dinamike scenskih akcija. Važna je poluga i opreka vidljivoga i nevidljivog, izvanjskoga i doživljajnog. Na taj se način djelomično uravnotežuje povremena neizbalansiranost izvođačke ekipe. Bruno Isaković i Pavle Heidler u odnosu na drugo dvoje izvođača, osobito u odnosu na Japelja, čine se previše tihima, njihovo je kretanje diskretnije, s malo izgovorenih dionica. Oni se, svaki za sebe, posvećuju unutarnjem rastu, stoga se njihove akcije manje manifestiraju u jasnim scenskim eksplikacijama. Isaković od početka izvedbe gmiže kružeći uokolo da bi prema kraju predstave ustao i nastavio kružiti hodajući. Razvoj njegova kretanja prati linija govora, od jedva čujna šištanja preko grgljanja do pjeva.

    I Heidleru je važna zvukovna komponenta, ne toliko u proizvodnji govora ili jasnih tonova, više u emocionalnoj obojenosti zvuka kojim ispunjava prostor. Kretnje su mu opsegom veće od Isakovićevih i dok se Isaković odlučuje za horizontalno gibanje, Heidler propituje vertikalu i promjenu kvalitete pokreta, primjerice dugotrajnim rotiranjem ruke iz ramena. Minimalna prostorna akcija pak može upućivati na veću slobodu svijesti. Katkada je u potrazi za egzotičnim dovoljno oneobičavanje svakodnevnosti, osvještavanje i drukčije proživljavanje poznatoga. Zato, uostalom, Marchig i vadi šalicu iz džepa i nasred scene ispija kavu. Japelj većinu vremena troši na izvanjsko nizanje simptoma. Preodijeva se, paradira u haljini, pojačava obrve nalik na Fridu Kahlo, igra se upaljačem, razrezuje lopticu, mijesi tijesto i drugo. Izvanjski su znakovi kao vidljiva obilježja drugosti i najčešći, premda ne nužno i simptomatični za alteritet. No Japeljeva zaokupljenost simptomima često ostaje deklarativna, bez dubljih motivacija, što utječe i na cjelokupni ritam predstave. Zbog fragmentarna oblikovanja usuglašavanje ritma važno je koherentno sredstvo, a kako predstava odmiče, tako se pokazuje potreba za sadržajnim zgušnjavanjem koje bi fragmente ipak snažnije ujedinilo u cjelinu. Tomu donekle služi i završna pjesma o redovnicama Anastaziji i Filomeni, koju izvođači uglas izgovaraju.
    Kik Melone, Zagreb: Exotica, autori Pavle Heidler, Bruno Isaković, Darko Japelj, Silvia Marchig, foto: Jasenko Rasol
    Bijeg u utopiju

    Traženje egzotike, autentičnog, prirodnog zbiva se na spoznavanju drugosti kao nečega najosobnijeg, nečega duboko zatomljenog od čega zaziremo i bježimo. Identifikacijski se procesi s pojedinačne razine nužno protežu na nadindividualnu, kolektivnu jer tek uspoređivanjem predodžbi o sebi i o drugome potisnuti alteritet izbija na površinu te tako predodžbe o drugome povratno postaju mjerilom razumijevanja predodžbi o sebi, a time i o vlastitu identitetu. Analogno i predodžbe o drugim zemljama izrastaju na opreci subjekta i njegova alteriteta, oblikujući „društveno imaginarno“ (Pageaux). Uokvirujući pogledom, često i zapisom, putnik važe i procjenjuje ishodišnu kulturu i prostor u odnosu na tuđost tj. drugost kultura i prostora s kojima se susreće. Prije konkretne predodžbe o drugome uvijek već postoji sustav vrijednosti prema kojem se ta predodžba perpetuira, njezina se stvarnost i doživljajna stvarnost ontološki ne podudaraju.

    Unutar predstave takva je konkretiziranja moguće pronaći u definiranju izvedbenih akcija svakoga od izvođača, izvedbenoga polja u odnosu na druge umjetnosti, potom i umjetnosti u odnosu na druge ljudske djelatnosti. Činom putovanja posredovano otvaranje prema egzotičnom drugom, od etnocentrične slike prema široj, neizbježno zapadnocentričnoj slici svijeta, najčešće je prenošeno iz perspektive muškog, bijelog, građanskog subjekta. S obzirom na to posebno je vrijedna zamisao o ženi kao subjektu putovanja, i to u kontekstu opovrgavanja simbola zle kobi na brodu na kojem plovi žensko čeljade, izvedbom Silvije Marchig dana u slici kapetanice koja, vješto vitlajući užetom i neustrašivo izgovarajući imena vjetrova, prkosi i moru i takvu uopćavanju.

    Na samu kraju predstave slika egzotičnog drugog, istodobno kolonijalnog i koloniziranog, konstruirana na zasijecanju u prošlost te na viziji društva utemeljena na egzotičnoj različitosti, opterećena „banalnošću egzotike“ pribježište traži u čisto fikcijskim svjetovima, Zvjezdanim stazama i queer priči o Spocku i Kirku. Znanstveno-fantastičnim odrednicama egzotika zaključno se izmješta u područje utopističkoga.

    © Ivana Slunjski, PLESNA SCENA.hr, 22. prosinca 2013.

    Exotica
    autori i izvođači: Pavle Heidler, Bruno Isaković, Darko Japelj, Silvia Marchig
    dramaturška potpora Nataša Govedić, oblikovanje rasvjete i tehničko vodstvo Saša Fistrić, fotografije Jasenko Rasol

kritike i eseji