O maratonskom plesačkom pozivu

I plesačice ubijaju, zar ne?, kor. Rajko Pavlić

  • I plesačice ubijaju, zar ne?, kor. Rajko Pavlić

    Grupa plesačica poznatija kao đubrad prokleta, koje su u istoimenu predstavu na suradnju pozvale koreografkinju Nataliju Manojlović, okupile su se ponovno, ovaj put s Rajkom Pavlićem kao svojim odabranim koreografom. Petra Chelfi, Karolina Šuša, Ivana Pavlović, Nina Sakić, Martina Tomić i Rajko Pavlić pitaju se u naslovu nove predstave I plesačice ubijaju, zar ne?, povlačeći za sobom teret reference na kultni film Sydneyja Pollacka, odnosno romana Horacea McCoya. U priči se protagonisti natječu za novac u višetjednom plesnom maratonu, koji je istovremeno tragična socijalna drama iz vremena američke međuratne Velike depresije u kojoj glavni lik upuca svoju plesnu partnericu nakon što oboje prevareni odustaju od natjecanja. Predstava iz filma uzima element fizičkog iscrpljivanja i sekvence maratonskog optrčavanja scene, pri čemu nimalo ne štedi izvođačice. Socijalne poveznice Rajko Pavlić sarkastično opovrgava u pomalo neuobičajenom obraćanju publici prije predstave.

    I plesačice ubijaju, zar ne?, kor. Rajko PavlićPokret koji vidimo sirov je prikaz fizičke snage, naprezanja, s često monotonim i poluautomatiziranim teretana–kretnjama uokolo svjetlom označenog ringa. Karolina Šuša izdvaja se kombinacijom zaigrane energije i glumačke ekspresije kao i Nina Sakić s dozom provokacije i drskosti. Svih pet plesača stoički izdržava situaciju sa smiješkom. Pavlić kao da se podsmjehuje očekivanjima šire publike od plesa u kojemu bi zgođušne plesačice trebale zabavljati, izvodeći zahtjevne fizičke sekvence, bez potrebe za previše razmišljanja i nedajbože teških tema. Međutim, ovo je pitanje već toliko puta obrađeno u povijesti forme da nema smisla povlačiti ga ponovno. Zašto bi onda hrvatski plesni umjetnik danas izvlačio motive bildanja i maratona? Samo da potvrdi da je plesački poziv iznimno iscrpljujuć, zahtjevan i naporan?

    Izvođačice na početku i opet na kraju predstave izlaze na scenu sa staračkim štapom, drže jedna drugu za bokove i nagluhim dovikivanjem sklapaju dogovor da će sada plesati „suvremeni“. Publika upućenija u hrvatski folklor u navedenom dovikivanju („Hoćemo li suvremeni? Hoćemo!“) i glasnom ritmiziranom tapkanju o pod može prepoznati elemente ličkoga kola specifičnog po tome što nema glazbene pratnje. Ritam koji plesačice čitavo vrijeme stvaraju tijelima i u nastavku predstave, podcrtan prestissimo tempom klavira, kreira dodatnu tenziju i nabrijanost kao i kontrast suvremenog, hektičnog i kompetitivnog (individualnog) s prošlim, zaboravljenim i društvenijim.
    I plesačice ubijaju, zar ne?, kor. Rajko Pavlić
    Ako ih promatramo kao starice i u kontekstu referenci na film, te uz usporedbu prošlog i suvremenog, dolazimo do aktualnog pitanja o mogućem ukidanju prava na prijevremenu mirovinu za plesače. Ako se to dogodi, biti suvremeni plesač/ica u Hrvatskoj značit će – pleši naporno maratonski do 65. ili se upucaj kad više ne ide, jer se državi ne da razumjeti specifičnosti pojedine struke i potražiti bolje rješenje. U tom smislu, radi se o prepoznatljivoj angažiranoj kombinaciji folklora i suvremenog plesa Rajka Pavlića, ali ne i njegovu najboljem koreografskom pokušaju.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 14. veljače 2014.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

najavljujemo...