Izvedba Osijeka, ususret korporatizmu

14. Performance Art Festival, Osijek, 18. i 19. srpnja 2014.

  • Vlasta Žanić: Nestabilnost, foto: Leila Topić

    Nekako u isto vrijeme, istoga mjeseca, odvila su se dva projekta posvećena izvedbi grada: prvo, riječ je o splitskoj izložbi City | Data | Future – Interakcije u hibridnom urbanom prostoru koja je u Galeriji Muzeja grada Splita problematizirala gradove budućnosti, koji će zasigurno „sadržavati kompleksne mreže međusobno povezanih heterogenih tehnologijskih sustava“, te kako autori projekta-izložbe, otvorene 3. srpnja, opisane gradove nazivaju Pametnim, Cyber, Hibridnim, Inteligentnim, Medijiranim, Plug-in, Osjećajućim ili Sveprisutnim. Navedenu izložbu, s obzirom da je nažalost nisam uspjela iz svoje zagrebocentrične perspektive vidjeti, koristim samo kao moto osječkom izvedbenom xprojektu grada, dvodnevnom 14. Performance Art Festivalu, održanom ove godine pod kustoskom odrednicom Leile Topić, i to usmjerenom na istraživanje sadašnjih osječkih urbo-topoa bez zadiranja u budućnost.

    No, prije svega mali vremeplov. Kao što je poznato, osječki Performance Art Festival iniciran je 2001. godine, pod vodstvom medijskoga, eksperimentalno-filmskog umjetnika Ivana Faktora, zahvaljujući kojem se Osijek našao na kulturnoj mapi i kao grad festivala performansa. Nakon Ivana Faktora, koji je kustoski vodio program tog festivala umjetnosti performansa do 2005. godine, 2006. godine kustosica Festivala bila je Leonida Kovač s čijom je koncepcijom Festival dobio i međunarodni program. Ipak, usprkos navedenom festivalu govori se o nepostojanju tzv. osječke performerske scene, što je dijagnosticirao Ivan Faktor, inicijator osječkoga Performance Art Festivala te zapravo, mogli bismo reći, vrlo sretne 2001. godine kada je pored navedenoga festivala iniciran i varaždinski Dan performansa, pod inspirativnom ulogom njegova promotora Ivana Meseka, i kada je ujedno iniciran i zagrebački UrbanFestival koji je određen kao „festival umjetničkih intervencija u javnom prostoru koje istražuju svoj prostorni kontekst i društvene procese koji ga proizvode“.

    Vlasta Žanić: NestabilnostZa ovogodišnje 14. izdanje Festivala kustosica Leila Topić odabrala je temu Izvođenje grada, u kojoj su sudjelovali Selma Banich, Mathieu Bohet, dvojac Lightune.G (Miodrag Gladović i Bojan Gagić) i Vlasta Žanić, dakle, zagrebački umjetnici i umjetnice s jednim francuskim gostom, kojemu je to prvo gostovanje u našem kulturokrugu. U iznimno zanimljivom obrazloženju projekta Leila Topić, među ostalim, ističe: „Američki je urbanist Kevin Lynch u svom utjecajnom djelu The Image of the City otuđeni grad razumio kao prostor u kojem ljudi nisu kadri nacrtati kartu vlastitog položaja niti gradske cjeline u kojoj se nalaze. Teorijsko rješenje ponudio je Fredric Jameson u vidu kognitivne geografije pomoću koje pojedinac ponovo postaje svjestan svoje pozicije budući da je poznavanje mjesta preduvjet mogućeg djelovanja." Navedeno obrazloženje kustosica nastavlja s mišlju kako su suvremeni gradovi omnipolitski, bez središta – rekli bismo, što znači, nastavlja dalje u tom kritičkom obrazloženju Leila Topić, da je mogućnost orijentacije nepovratno izgubljena. Orijentacija i u o onom arhaičnom značenju – znati gdje je Orijent, Istok, Izlazak Sunca, Izvorište života.

    Prvi dan: interaktivna stolac i kombi-hepening

    Vlasta Žanić, umjetnica inače poznata na našoj performerskoj sceni po svojim miksturama performansa i skulpture, izvedbe i nepomičnosti, statičnosti, svojom je interaktivnom skulpturom-stolcem – koju je odredila kao Stolicu osobne revolucije, koja je inače u normalnom položaju, odnosno nagne se trideset stupnjeva unatrag kad netko na nju sjedne – nastojala ostvariti vježbu iz prihvaćanja promjene. Pritom umjetnica je dijelila i tekst pojašnjenja navedenoga skulpturalnoga performansa Nestabilnost otisnut na kartolinama. Naime, kao što je istaknula – navedeni je stolac, što ga je postavila na Trgu Ante Starčevića (17-20h), dakle, u pupku samoga grada, odredila kao mogućnost prihvaćanja promjene. Zaista, potrebno je samo promijeniti perspektivu. I nadalje umjetničinim obrazloženjem: „Ovaj stolac predstavlja pobunu i protiv naše vlastite isključivosti, dogmatizma, naučenog.“ Odnosno kao što je kustosica Leila Topić istaknula da nasuprot sigurnih gradskih zona za privilegirane javlja se nesigurnost svakodnevice radnika te tako umjetnica „inzistira na osvješćivanju nestabilnosti kao polazištu za artikuliranje pozitivnih promjena“.
    Lightune.G: Route 666, foto: arhiv Festivala
    Participativni performans, luminokinetički projekt Route 666 zagrebačkoga dvojca Miodraga Gladovića i Bojana Gagića, objedinjenih pod art-imenom Lightune.G, uslijedio je dakako navečer (21-23h), i to kao kombi-hepening, koji je kretao ispred osječkog kina Urania. Naime, šest solarnih panela postavljeno je na krov kombija i preko kompjutera spojeno na audio-sistem vozila. Dakle, solarni paneli na krovu kombija pretvaraju svjetlo ulične rasvjete u zvuk koji putnici slušaju na razglasu u kombiju. Osnovna je ideja, kažu umjetnici, jednostavna: promjena dominantnog osjeta kretanja gradom (oko u uho) i mogućnost drugačijeg doživljaja istog. Pritom šestero suputnika, koliko i stane u kombi vozilo, odabire šest putanja kretanja gradom u toj noćnoj vožnji. I kako su nadalje pojasnili umjetnici: gradska rasvjeta ulica, izloga, reklama, ovisno o trenutnom prometu, smjeru kretanja i udaljenosti od osvijetljenog središta grada stvara jednosatni zvučni niz, što znači da je kompozitor u tom kombi-hepeningu vozač. Odnosno, i putnici u kombiju, s obzirom da odabiru smjer kretanja, jednako tako s vozačem sudjeluju u stvaranju kompozicije. Sama kustosica Leila Topić pritom napominje da je to ujedno i prvi luminoakustični projekt takve vrste u svijetu te da je do sada bio izveden samo na zagrebačkom Izlogu suvremenog zvuka 2013. godine.

    No nešto i o samom neobičnom nazivu navedenoga zagrebačkoga dvojca, i to pojašnjenjem Bojana Gagića: „Lightune.G je naziv koji je nastao kada smo pripremali prvi službeni luminoakustički projekt koji je izveden na Touch Me festivalu srpnja 2011. u formi koncerta. Projekt se zvao Lighterature Reading, Chapter No.1. Na probama smo duže vrijeme koristili kazališnu rasvjetu s običnim tungsten žaruljama, a zvuk tog, nama bazičnog svjetla je oko 49 Hz, što odgovara tonu G1. Dakle, Light/svjetlo+Tune/melodija+ton G.

    Cijela ideja luminoakustike je nastala tako što me Željko Zorica Šiš upilao da hoće neki rad na temu Poslovi sa Suncem. Naime, za svoj festival prvih 2010. godine htio je zvučnu instalaciju sa zvukom Sunca, planeta itd. Nakon što sam mu rekao da bih volio probati što se može dobiti iz solarnog panela, skinuo je jedan poveći panel prijatelju s vikendice u Zagorju i donio ga u Zagreb. Rad s velikim panelom je bio problematičan jer je signal bio prejak, trebalo ga je prilagoditi onome što želim dobiti. Naravno prve sheme i resource ideja tražio sam na netu i tada se prvi put dogodio blagi šok: na internetu nije bilo ničeg takvog. Postojali su projekti u kojima se svjetlo koristilo kao MIDI controler, triger samplova, ali analogna pretvorba svjetla u zvuk – ne. Nakon nekoliko dana proba stvar je profunkcionirala, međutim prognoza je za dan izvedbe bila kiša i sve je preseljeno u predvorje Kockice. Umjesto Sunca trebalo je koristiti umjetnu rasvjetu te prikazati rad samo kao work in progress. To je bila prva izvedba. Godinu dana kasnije Miodrag Gladović i ja razvili smo cijelu priču; koristimo devet malih solarnih panela s kojima je puno lakše raditi, isprobali smo razne vrste rasvjete – od prskalica, videoprojekcija, LED rasvjete, lampica za bicikle i sl. Svaku novu izvedbu u formi koncerta ili instalacije prikazali smo kao novi Chapter. Doradili smo i izvedbu bez umjetnog svjetla, sa Suncem u kojoj je princip rada potpuno drugačiji; kako je Sunce stalni izvor svjetla, signal koji se dobiva treba prekidati sjenama da bismo ga mogli čuti.

    Rad na luminoakustici vrlo nam je zanimljiv upravo zato što nije postojalo ništa slično; svaki proces bio je istraživački, novi i nemoguće bi bilo to napraviti da se nismo jednostavno igrali. Luminoakustika je naziv koji smo mi smislili i nije postojao prije; sada je službeno uveden i u neku američku muzičku enciklopediju, što je napravljeno nakon natjecanja na kojemu smo sudjelovali. Prekrasno je bilo ukucati u Google pojam Luminoacoustic i dobiti 0 rezultata. Novi kontinent. (smijeh)
    Selma Banich: Rukovanje, foto: Kristina Marić
    Koliko to sve ima smisla u svijetu eksperimentalne glazbe pokazalo se tek kada smo se prijavili na Guthman New Musical Instrument Competition na Georgia Tech University, gdje je od sedamdesetak projekata iz cijelog svijeta njih dvadeset i četiri odabrano za trodnevnu finalnu prezentaciju. Naš rad je bio jedini privatni projekt, sve drugo su bili research projekti (između ostalog i MIT-a). Tamo smo dobili treću nagradu, a ono što je njima u tom kontekstu bilo iznimno kod našeg rada jest to što je luminoakustična forma zvuka vrlo raznolika i po potrebi varira u složenosti; nadalje, moguće je kompletni rad notirati, tj. imati čistu partituru svjetlosnih promjena koja se vrlo precizno reproducira, što je primjenjiva i u analognoj i u digitalnoj formi, što je zvučno interesantna i što je rezultat entuzijazma. Tamo smo upoznali i Marca Donnarummu koji je dobio prvu nagradu za patent mikrofona kojim se može čuti zvuk strukture i tenzije mišićnog tkiva. I njemu i nama bila je vrlo zanimljiva činjenica do koje smo došli kroz druženje, a to je da Sunčevo svjetlo i kontrakcija mišića unutar ljudskog tijela rade na istoj frekvenciji cca 20-24Hz.

    Idući projekt Route 666 ponovo je bio igra. Sve je krenulo kao šala na moj račun jer sam nekoliko dana prije zaboravio iPad na krovu auta, sjeo u isti i krenuo. Naravno iPad je sletio s krova i završio pod kotačima auta na Remetinečkoj cesti. Jedan dan Mijo je nakon probe stavio panel na krov, u šali. Pet minuta kasnije imali smo na krovu šest panela, spojenih na razglas auta, zalijepljenih da ne padnu (smijeh) i krenuli u prvu vožnju.

    Ovo na čemu sad radimo je Luminofon, prvi luminoakustički objekt. Uzeli smo metalne ploče s rupicama s MusicBoxeva s kraja 19. stoljeća, namontirali ih na elektromotor gramofona (20. stoljeće), ispod ploča stavili smo mali solarni panel za punjenje mobitela, umjesto gramofonske ručice RGB LED lampice i spojili to na Arduino (21. Stoljeće). Na izložbama imamo tri luminofona (osnovna ideja je da generalnu podjelu bijelog svjetla RGB-Red, Green, Blue pretvaramo u osnovnu podjelu suvremene kompozicije R-ritam, G-glitch, šum, B-body, tekstura, melodija).

    Uzori? Vjerojatno više kao neki side efekt prilikom finalnog odabira strukture zvukova koje koristimo, od Cagea do Merzbowa… Više nas fura onaj pomalo tuljavi osjećaj slobodne umjetnosti. Kako nismo tražili lovu ni od kojih institucija, nismo bili ograničeni ničim osim naših dnevnih situacija. Ulagali smo vrijeme i novac kad i kako smo stigli, ali s apsolutnom slobodom u radu. To ćemo pokušavati zadržati koliko god bude moguće. I da, s te strane obojici je velika inspiracija bila u indie labelima i projekt-bandovima osamdesetih, želja da se koristi jedinstveni vlastiti instrument koji dozvoljava istraživanje i stvaranje osobnog izraza. Dakle, AntiGroup Co?, Autopsija?, Einstürzende… Ovdje bih mogao stati s odgovorom.“

    Drugi dan: gesta rukovanja i prelaženja mosta
    Selma Banich: Rukovanje, foto: Kristina Marić
    Selma Banich u šestosatnom participativnom performansu Rukovanje (10-16h) polazi od memoarskoga eseja Miroslava Krleže Slučaj Augusta Cesarca, objavljenomu u časopisu Nova Evropa 1923. godine, i to povodom Cesarčeva zatvaranja nakon njegova prvoga povratka iz Moskve (gdje je prisustvovao kongresu Kominterne), pri čemu je ulomak navedenog zapisa ovjesila o Cesarčev skulpturalni vrat. Jednako tako u tom interaktivnom performansu umjetnica polazi i od urbanističkih promjena konteksta skulpture Augusta Cesarca (gorostasne visine od 2 metra) kipara Stjepana Gračana na osječkom Trgu slobode (umjetnica u zagradi napominje: bivši Trg oslobođenja). I nadalje u brižljivo i strastvenom ispisanom tekstu-objašnjenju povodom performansa umjetnica ističe kako je skulptura postavljena 1974. godine u tada novo izgrađenom naselju Blok centar, i to kao prva ulična skulptura u Hrvatskoj i jedna od prvih u ovom dijelu Europe. Osobno, meni jednoj od najzanimljivijih osječkih skulptura uz neobičnu S(Š)akuntalu iz istoimene Kalidasine drame…

    Kako nadalje saznajemo iz navedenoga autointerpretativnoga teksta, Selma Banich u navedenom participativnom performansu, gotovo bismo mogli reći – dijadnoj živoj skulpturi, ističe kako je odmah preko puta spomeniku 2003. godine podignuta instalacija Spomen obilježje hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata: Gradska vrata. I nadalje, da umjetničina kritika bude potpuna – u projektu Originalni osječki semafori za pješake iz 2010. godine spomenik Cesarcu je pretvoren u svojevrsni turistički brand grada, izgubivši time ime i lik i djelo Augusta Cesarca. I kako nadalje nastavlja umjetnica: „Sjećanje na ovog istaknutog borca, umjetnika i anarhokomunista koji je živio 'za slobodu od' i 'na slobodu za' sve do smrti strijeljanjem u ustaškom logoru Kerestinec, time je u potpunosti depolitizirano, a posveta gotovo pa izbrisana." Pritom je zanimljivo da je umjetnica odustala od koncepta Šetača, kako je spomenik popularno imenovan, te umjesto flanerizma izvedbeno je uvela gestu rukovanja, gdje sama umjetnica u lijevoj ruci drži Cesarčev dlan a u desnoj izbor knjiga iz anarhističke i anarhosindikalističke literature (Peter Gelderloos: Anarhija je moguća i Barbara A. Engel & Clifford N. Rosenthal: Pet sestara – žene protiv cara).

    Gesta je to pomirbe između nekih osječkih glasova i slučaja Augusta Cesarca. Pritom kao početni okvir navedenog performansa možemo svakako uzeti umjetničin poziv u kojemu nas poziva na navedeno izvedbeno rukovanje, sjedinjenje žive i mrtve skulpture, živih i nekoć živih – sada mrtvih ideja, sadašnjega nerevolucionarnog stanja i nekadašnjih revolucionarnih energija. Pročitajmo poziv: „Pružiti ruku brončanom Augustu Cesarcu. Dugo i neprekinuto držati ga za ruku. Rukovati se. U lijevom dlanu njegov, u desnom nekoliko knjiga. A na prsima rečenice. Podno čeličnih oplata boje krvi, samo August i mi.“ Pritom umjetnica isto tako napominje da je skulptura jedan od rijetkih spomenika posvećenih istaknutim sudionicima antifašističke borbe koji nije oštećen u Domovinskom ratu. Je li možda i zbog toga što je ostala živjeti u svijesti i memoriji grada (samo) kao Šetač, te se jednostavno zaboravilo na š/Šetačevo ime i prezime? Vjerojatno…
    Mathieu Bohet: Svjetlosni put, foto: S. M.
    I posljednji performans u sklopu navedenoga festivala izveo je francuski multimedijalni umjetnik Mathieu Bohet. Kao prostor izvedbe svoga Svjetlosnoga puta, s početkom u 19 sati, umjetnik je odabrao Pješački most gdje Dravu umjetnik uzima kao sredstvo komunikacije ali i kao granicu, prepreku, kao što su sve rijeke i simbolički ambivalentne. Tako u navedenom performansu svojim tijelom umjetnik doslovce stvara „ritual prijelaza“, koristeći simboličke potencijale mosta; most kao, što to piše u rječnicima simbola, mjesto je prelaska između života i smrti, neba i zemlje, prošlosti i budućnosti, omogućava zbližavanje, mir i zacjeljivanje rana a svojim performansom Svjetlosni put umjetnik ističe simbolizam mosta kao mjesto susreta, mjesto povezivanja obala, svojevrsno arhitektonsko rukovanje. Odnosno kao što je umjetnik napisao o tom performansu Svjetlosni put preko P/pješačkog mosta.

    „Fiksiram dva kraja rola aluminijskih folija za svaku ruku i istežući ruke u ravnini ramena, polako se krećem i odmotavam 200 metara aluminijske folije koju malo-pomalo polažem na most i tako ostavljam vidljiv trag. Želim kreirati događaj koji će izgledati kao vrsta „rituala za mir“ laganim postavljanjem dviju aluminijskih traka koje će moje kretanje učiniti vidljivim, osvijetljenim refleksijom folije, i koji će kao takav akcentirati prostor mosta. Na taj način želim navesti publiku da razmisli o široj ideji mosta. Obje trake pričvršćene su preko mojih istegnutih ruku u horizontali kao krila koja kreiraju novi most koji opet na jedan simboličan način omogućavaju strujanje vitalne energije. Stižući na drugi kraj obale mosta počinjem prikupljati aluminijsku traku i obmotavati je oko svoje glave, kreirajući jednu veliku kuglu nakon čega odlazim na drugu stranu mosta. Ovakav čin stvara apsurdan lik s ogromnom glavom opterećenom teretom prošlosti.

    Aluminijska folija u roli predstavlja industrijski predmet koji se svakodnevno koristi u našim kuhinjama. Njegova izolacijska moć daje mu mogućnost konzervacije u ishrani a može se koristiti i u kuhanju jer se opire visokim temperaturama. Također je lagan metal koji omogućava strujanje električne energije. Njegova forma u obliku lista čini je lebdećom i krhkom. Jedan je od jeftinijih materijala koji kao industrijski proizvod zauzima malo mjesta kada se urola, ali kada se odmota, može se rastegnuti na 200 m. Njegov sjaj i srebrna boja podsjećaju na dragocjenu materiju kao što su bijelo zlato ili srebro. Stvaraju jednu vrstu ogledala koji reflektira svjetlost i okolinu koja ga okružuje, slično kao odraz u vodi." Inače, dva dana ranije multimedijalna umjetnica i teoretičarka umjetnosti performansa Željka Jović, koja živi i stvara u Parizu, održala je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, isto tako na poziv Leile Topić, predavanje pod naslovom Što izvodimo?, u okviru čega je i predstavila parišku udrugu za izvedbene umjetnosti Corpus In Act, čija je osnivačica zajedno s Mathieuom Bohetom i Manuelom Centrone.

    Navedenim svjetlosnim putem preko mosta završavam ovaj prikaz o četrnaestog izdanju osječkoga Performance Art Festivala, koji je ovogodišnjom temom izvedbeno podržao ono što se obično naziva prostornim preokretom, zaokretom u antropologiji, a koji dominira od devedesetih godina i koji se profilirao kao subdisciplina antropologije prostora i mjesta koju kod nas promovira npr. kulturna antropologinja Valentina Gulin Zrnić. Zanimljivo, navedeni prostorni obrat nastaje nakon pada Berlinskoga zida kada su vidljive hladnoratovske dihotomije poništene da bi do svoga punoga maha nadošli nevidljivi korporatistički dualizmi praiskonske mržnje. Ovdje bih podsjetila na zapis Drage Heidla u Startu 14. srpnja 1994. (inače riječ je o zabranjenom broju) o tome kako je Osijek u studenome 1991. nalikovao na Bejrut kada se kruh za cijeli grad razvozio u dva kombija osrednje veličine i kada su grad (dakako, prema jedinom mogućem puta – via Zagreb) mogli napustiti samo oni koji su imali Glavaševu propusnicu. „Izgledao je tužnije nego ikad u svojoj 800 godina dugoj povijesti.“ Stoga upravo je i više nego simbolički dobrodošlo što je ovogodišnje izdanje Performance Art Festivala završilo gestom rukovanja i ritualom prijelaza, s obzirom da smo u dnevnim vijestima kao i 1994. godine suočeni samo s vojnim invazijama a sada i poplavama biblijskih, haarpovskih razmjera. Ili kako je to zapisao August Cesarec u pjesmi Poslije i prije klanja (1912):

    "Mi nijesmo krivi što časi su loši
    i huljâ što ima na snope,
    mi nijesmo dužni svirati dude,
    – Kako bi gazde s Dunava htjeli,
    – kako bi forum htio Europe. (…)"

    No, i danas takvi izuzetni pojedinci, kao što je zapisao Krleža u eseju Slučaj Augusta Cesarca, umjesto da kao kulturni radnici sjede u kakvoj europskoj biblioteci, trunu u zatvorima u nepomičnoj jalovosti samice. Bio to primjer Juliena Assangea ili slučaj Pussy Riot čije su članice Nadežda Tolokonnikova i Marija Alyokhina bile zatočene dvije godine, i to samo zbog toga što su se usudile reći Istinu kao što je U Ime te Vječne Istine Julian Assange još uvijek zatočenik sa slobodom omeđenom u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu. Situacije su to vrlo dobro poznate iz Krležina romana Na rubu pameti, da završimo sa slučajem njegova neimenovana Doktora koji se usudio pobuniti tek u svojoj pedeset i drugoj godini života. Ili kao što je sam Krleža npr. istupio iz članstva Društva hrvatskih književnika kada se ta družba lijepe umjetnosti i čuvajućih stolaca nije zauzela za slučaj Augusta Cesarca 1923. godine.

    Očito je da se ovakvim izvedbenim manifestacijama u javnim prostorima uspijeva razbiti makar na tih nekoliko sati, nekoliko dana, struktura autoritarnoga grada, ali jednako tako i heteronomnoga što su pokazale i neke izrazito negativne reakcije više prolaznika nego namjernika prema pojedinim performansima, pri čemu je pojedince posebno iziritirala hodajuća aluminijska skulptura pomirbe francuskoga gosta. Komentari su bili i više nego začudni, u smislu okamenjenosti mentalne forme o nepotrebnosti razmišljanja izvan zadatosti što nudi shopping i turbo svakodnevica. Jer najjednostavnije je razmišljati u okviru poznatih „zadanica i laganica“, rekao bi pulski multimedijalni umjetnik Josip Pino Ivančić.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 1. rujna 2014.

kritike i eseji