Tko je dovoljno hrabar da prihvati umjetnost?

BADco, Zagreb: Manje zlo, kor. Zrinka Užbinec i Nikolina Pristaš

  • BADco, Zagreb: Manje zlo,  kor. Zrinka Užbinec i Nikolina Pristaš

    Postoji li ultimativni strah? Nešto čega se svi bojimo? Strah od smrti? Ili strah od života, onoga što život nosi? „Krenete i nekamo stignete. Ili ne. Gledate i nešto vidite. Ili ne. Mjesto na koje dođete neće još dugo postojati, stvari koje vidite čine se kao pretnja..“ (BADco iz programske knjižice predstave Manje zlo). Sam proces donošenja odluke je konflikt, bilo da je on interpersonalan ili intrapersonalan. Ta inkompatibilnost i neslaganje motiva kada između dvije loše stvari trebamo izabrati onu „malo manje lošiju“ izaziva sukob istovremenog odbijanja unutar pojedinca. Kako između dva zla izabrati manje? Bez obzira što odaberem kao manje zlo, javlja se frustracija, anksioznost, nemir i nezadovoljstvo pa se uključuju mehanizmi obrane koji poput racionalizacije zašećere limun; limun postaje sladak, a zlo koje smo odabrali manje. Ako je zlo ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo, manje zlo je moralno prihvatljivije jer nije zlo sâmo; našli smo opravdanje za učinjeno i smirili savjest. I kako sada dalje? Što je to što nas pokreće? Tjera dalje? Motivira? A što nas zaustavlja? I zbog čega se ponavljamo? „Kažete da ponavljam/ nešto što sam već rekao. Reći ću to opet. /Da kažem opet?...“ ( T. S. Eliot, Četiri kvarteta, preveo Antun Šoljan, iz programske knjižice predstave Manje zlo)

    Ako su ponavljanja u jednakom vremenskom trajanju i ravnomjerna ona kreiraju osjećaj protočnosti, nezaustavljivosti, sigurnosti. Postaju konstanta. Doživljaj ponavljajuće pulsacije vrlo je osoban i izaziva pozitivna i negativna personalna afektivna stanja od užitka preko iritacije do straha. Zvuk metronoma, odnosno pravilna periodičnost i ravnomjernost kod nekoga izaziva iritaciju, kod drugoga smirenost i sigurnost, a može djelovati i hipnotski. Upravo ritam i njegova analiza (bilo da je on organski, anorganski, subjektivan, objektivan) polazišna je točka kojom se bavi BADco u predstavi Manje zlo. Već pri samom ulasku u dvoranu scenografija sugerira temu, odnosno polazište rada. Na sceni su zvučnici, pojačala, wooferi i ostala zvučna pomagala te zanjihani lanac u funkciji metronoma koji nagovještavaju, odnosno otkrivaju zvuk, šum, frekvenciju te ostale čujne doživljaje kao ishodište inspiracije za istraživanje različitih relacija ritmova te interakcije vremena i prostora u funkciji strukturiranja solo plesne izvedbe. Na scenu izlazi plesačica Zrinka Užbinec (predstavu koreografski nose Užbinec i Nikolina Pristaš, a izvedbu sama Užbinec) obučena u stiliziranu maskirnu inačicu hlača i košulje (kostimograf Silvio Vujičić) te pravocrtnim hodom i samom svojom pojavom sugerira nešto vojničko, nešto ratno.  Odmah u početku do izražaja dolaze svjetlosni efekti koji od sjena plesačice formiraju solo povorku – plesačica je samo jedna, a opet vidimo ih više. Svjetlo i njegova funkcija ograničavanja i usmjeravanja pogleda dolazi do izražaja u odnosu svjetla i mraka, periodičkih i intervalnih svjetlosnih bljeskova koji odaju samo moment svega što mrak skriva ili bolje rečeno odaju moment cjelokupne slike koju svjetlo vremenski ograničava.

    BADco, Zagreb: Manje zlo,  kor. Zrinka Užbinec i Nikolina PristašU predstavi se koriste zvučni fragmenti iz filma Idi i gledaj (Idi i smotri, 1985) ruskog redatelja Elema Klimova, a sama tematika tog sovjetskog ratnog filma i psihološkog trilera čija se radnja događa za vrijeme Drugoga svjetskog rata proteže se kroz cijelu predstavu. Tako mišolovke koje plesačica pažljivo postavlja po plesištu postaju nagazne mine, zvučni efekti gromova i grmljavina u funkciji su eksplozija, svjetlosni efekti bljeskova vizualno potenciraju doživljaj detonacija, a crveni laser odaje dojam snajperskog nišana. Atmosfera s bojišta te osjećaj opasnosti, prijetnje i jeze kao primarni osjećaj straha prenose se na gledatelja. Tome pridonose i obrisi lubanje na papirima (koje plesačica otkriva pred kraj predstave) sugerirajući ples smrti – danse macabre. Suvremeni dance macabre autorice iznose kao solo povorku ili kolektivnu solo izvedbu naglašavajući time da iako je predstava postavljena za solo plesačicu, izvedba i realizacija ne bi bila moguća bez kolektiva u smislu suradnje dramaturga, koreografa, izvođača, majstora fotografije, kostimografa... Međutim, koncept solo povorke ili kolektivne solo izvedbe možemo promatrati i kroz socijalni aspekt kojim se u pitanje dovodi suvremeni način života pojedinca, njegova izoliranost, otuđenost, usamljenost. Socijalna komponenta društvene izoliranosti i samim time dehumanizacije podržava se i u pokretu. Obzirom da se plesačko tijelo koristi i gleda kao posrednik ili otpornik, to potencira i sam pokret. Pokretom se plesačicino tijelo na sceni dehumanizira, dekonstruira, izolira, sekvencionira. Pokret je pomalo forsytheovski, fragmentiran, inspiriran geometrijom, linijama i točkama u prostoru. Repeticije, modulacije, permuntacije te rotacije materijala/pokreta u prostoru koreografska su rješenja koje autorice koriste kako bi pokret prikazale hladnim i mehaničkim.
    BADco, Zagreb: Manje zlo,  kor. Zrinka Užbinec i Nikolina PristašS obzirom da su ritam i njegova analiza polazišna točka nadahnuća BADco-a za Manje zlo, ritam se istražuje i kroz elementarne tjelesne funkcije. Somatski pristup, organski ritam i njegova analiza zastupljeni su kroz koncept tijela kao posrednika između vanjskog i unutarnjeg prostora. Ako impuls kreće iz nutarnjeg prostora, ako je somatski i organski, tada se istražuje potencijal elementarnih tjelesnih funkcija; disanje i otkucaji srca. Disanje je ishodište organskog doživljaja pokreta i njemu pripadajućeg ritma, a može biti spontano i upravljano. Duljina daha, odnosno igranje sa trajanjem udaha i izdaha daje tjelesnu osnovu doživljaja ritma u pokretu. Ravnomjernost otkucaja srca daje osnovu pulsiranja i metrike, a promjene brzine pulsiranja koje su odraz fizičke aktivnosti donose osjećaj za tempo. Ukoliko zvuk dolazi iz okoline, a u obzir uzmemo da ljudski mozak funkcionira po principu grupiranja i uparivanja poznatoga dolazimo do spoznajnog formiranja „ritmičke strukture svakodnevnice“.

    Stoga: očima vidim, ušima čujem... a primljene podražaje u mozgu obrađujem, dajem im značenje, analiziram, grupiram. Manje zlo bombardira gledateljev percepcijski aparat različitim istovremenim senzornim i vizualnim podražajima te ga tako oslobađa i daje mu slobodu percipiranja. Izvedba u trajanju od jednog sata prepuna je testova za gledateljevu percepciju i pažnju. Kompleksnost i slojevitost, mnogo pojedinosti koji čine razliku, duboko promišljanje oko značenja i značaja svakog detalja čine predstavu Manje zlo umjetničkim djelom. Hladan, dehumanizirani pokret i emotivno obojena tematika kod gledatelja izazivaju afektivnu reakciju. Bez obzira bila ta reakcija pozitivna ili negativna, užitak, iritacija ili strah ukoliko je afektivna reakcija izazvana koreografski, dramaturški i izvođački cilj je postignut.
    BADco, Zagreb: Manje zlo,  kor. Zrinka Užbinec i Nikolina Pristaš
    I na kraju: osvrćem se po gledalištu s ciljem da si odgovorim na pitanje: Tko je publika? Tko je bio svjedok izvedbe? Tko se želi kulturno i umjetnički uzdizati? Samo kolege sa scene; suvremeni plesači, koreografi, glazbenici... Nema običnih ljudi (za razliku od publike koja dolazi na plesne predstave u HNK). Zar suvremenog hrvatskog/zagrebačkog čovjeka ne zanima suvremena umjetnost? Ako je „umjetnost stvar dislokacije percepcije“ (kao što to piše R. Copeland u What is Dance?), očekuje se kognitivni angažman promatrača te umjetnosti; on nije pasivni promatrač nego aktivni sudionik i interpret... Gledatelj postaje odgovoran za viđeno. Tko je dovoljno hrabar da prihvati tu odgovornost?

    © Marija Lutter, PLESNA SCENA.hr, 4. studenoga 2014.
    (osvrt na izvedbu, 18. listopada 2014.)

    Manje zlo
    (nadahnuto filmom Idi i gledaj Elema Klimova i poemom Četiri kvarteta T.S. Eliota
    koreografkinje Zrinka Užbinec i Nikolina Pristaš
    premijera 16. listopada 2014.
    dramaturg Goran Sergej Pristaš, glazba i zvučne sugestije Alen i Nenad Sinkauz, dizajn i izrada kostima Silvio Vujičić, dizajn zvuka Jasmin Dasović, produkcija Lovro Rumiha, asistentica produkcije Vanja Zubović, fotografija Dinko Rupčić
    izvodi: Zrinka Užbinec

kritike i eseji

najavljujemo...