Skica za pogled

BADco., Zagreb: Crtač, kor. Nikolina Pristaš, red. Goran Sergej Pristaš

  • BADco., Zagreb: Crtač, kor. Nikolina Pristaš, red. Goran Sergej Pristaš

    Ni u novoj predstavi BADco.-a Crtač premijerno izvedenoj u Kinu SC (Teatar &TD) gledateljima nije lako. Čak štoviše, gledatelj je umro, kako kaže dramaturg Goran Ferčec, na samome početku. Naime, ono što se događa na pozornici niti nije okrenuto prema publici u tradicionalnom smislu jer perspektiva je višestruko izokrenuta. Publika ima gledište kreatora predstave, dok izvođači neprestano izmjenju uloge gledatelja i gledanog.

    Stvarni su gledatelji naime posjednuti uz bočne rubove pozornice, sa sidestage vizurom, dok su izvođači ti koji sjede u gledalištu, da bi se svako toliko popeli na pozornicu i opet vratili dolje promatrati ostale kolege na sceni. Ipak, ne radi se samo o jednostavnom obrtanju uloga, jer gledatelji ovim postupkom ne postaju doslovno predmet interesa, samo su naizgled gurnuti u stranu. Kako predstava doista izgleda iz pravoga kuta, kako je vide izvođači i dramaturg iz prvog reda gledališta, svakome u pravoj publici ostaje kao zadatak za razmišljanje.
    BADco., Zagreb: Crtač, kor. Nikolina Pristaš, red. Goran Sergej Pristaš
    Da smo zapravo kao publika pozvani na različite načine s autorima i izvođačima dijeliti njihovo motrište izvedbe ukazuje i Ferčecov glas koji povremeno komentira imaginarne misli izvođača, primjerice komentare na publiku ili svjetlo. A tu je i činjenica da na pozornici, među publikom, istovremeno stoji i promatra koreografkinja (Nikolina Pristaš), kao i redatelj (Goran Sergej Pristaš) koji povremeno intervenira ulaskom među plesače, razmještajući scenografiju. Scenografijom pak dominiraju tri samostojeća panela koja tu i tamo publici dodatno zaklanjaju pogled, a čije su ploče, kako saznajemo s vremenom, s prednjih strana iscrtane skicama plesača (Siniša Ilić).

    Plesači se različito pozicioniraju naspram tih skica, najčešće u statičnim pozama u kojima izmjenjuju uloge pokušavajući ih čim vjernije kopirati, a ostatak vremena skiciraju plesne fraze, razmještajući po sceni brojne sitne i suvišne rekvizite koji im pritom zasmetaju. Pravi su izvođači stalni članovi BADco-a, Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer i Zrinka Užbinec, a pridružili su im se i studenti plesa Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples koji u BADco-u. stažiraju, Fuji Hoffmann, David Kummer i Olivia Riviere. Oni su fokusirani i uporni u dostizanju te neke zacrtane skice koja se na nekoliko mjesta provlači kroz predstavu i koju jedni drugima kada su ulozi gledatelja nameću. Ponekad frustrirano grebu noktima po površini ploče.

    Dok izvođači promatraju jedni druge, njima međutim gledanje samih sebe nije dozvoljeno, kao ni u dvorani uostalom, jer znamo da suvremeni ples preferira rad bez ogledala. Oni su jedni drugima ogledalo. Ispred publike su prema izvođačima okrenute ploče u kojima je ponekad moguće opaziti refleksiju odnosno opet novu vizuru na plesače. U trenutku kada bi oni sami mogli spaziti vlastiti odraz, zaklanjaju rukama oči ili naglo mijenjaju smjer kretanja.
    BADco., Zagreb: Crtač, kor. Nikolina Pristaš, red. Goran Sergej Pristaš
    Pogled na proces nastanka koreografije, ili njezine idealne slike, se pak višestruko usložnjava kada paralelno promatramo redateljevu skicu plesača na danas staromodnom grafoskopu, zatim plesače koji istu skicu razrađuju, i jedni druge promatraju, kao i suvremeno koreografsko pomagalo u obliku softwarea koji na stražnji zid projicira živu skicu, pokušavajući uzaludno fiksirati pokret plesača. Dok su primjerice Zrinka Šimičić Mihanović i u jednoj fazi Irma Omerzo na sličan način surađivale s likovnim umjetnicima supotavljajući plesače na sceni ispred uživo rađenih crteža, BADco. istu ideju iz faze performansa uspjeva razviti do kompleksno razrađene predstave.

    Naprestanom komparacijom koreografiranja ili bolje rečeno tjelopisa s crtanjem, BADco. sugerira na ovisnost plesa o vlastitoj slici, na to kako se ples gleda, kako izgleda na van i kako će ga vidjeti i interpretirati gledatelji, dok pogled iznutra najčešće ostaje nepoznat. Crtač rasvjetljava upravo tu diskrepanciju koja postoji između slike koju ima autor i slike koju vidi gledatelj. Njihov je međusobni dijalog zato uvijek aktivan prostor u obliku poziva i odgovora, baš kao u formi blues glazbe koja se čuje u podlozi predstave.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 26. siječnja 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

najavljujemo...