Usuditi se

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Georges Biset, Carmen, koreoredateljica Selma Banich, muzički redatelj Ivan Fak

  • Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Georges Biset, Carmen, koreoredateljica Selma Banich, muzički redatelj Ivan Fak

    Opera Carmen premijerno je izvedena 21. veljače, u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, kao prvo uprizorenje novog programa riječkog HNK Ivana pl. Zajca pod nazivom Operni studio Drama u operi. Glazbenu režiju potpisuje Ivan Fak, koreorežiju Selma Banich a dramaturgiju Marin Blažević. Ono što se već na prvi pogled moglo zamijetiti je vizualni minimalizam na sceni – jedino što čini scenografiju je veliki crveni krug na podu koji zauzima cijeli prostor i u kojem se odvija cijela radnja. Okružen gledateljima sa tri strane i orkestrom u pozadini, čini gotovo hermetički zatvorenu cjelinu. Taj scenografski minimalizam vjerno prate i ostali segmenti, počevši od broja likova. Na sceni su samo četiri lika – Carmen (Ivana Srbljan), Don José (Bože Jurić-Pešić), Escamillo (Dario Bercich) te Micaëla (Anamarija Knego). Kao što je i ravnatelj riječke Opere Marin Blažević najavio – nema sjaja, blještavila, plesa, kićenih kostima i svega drugog što se očekuje od opere. Umjesto toga, fokus je na glazbi, likovima i njihovim odnosima. Uistinu, već u prvoj sceni, koja je izvedena u potpunom mraku, gledatelju se daje do znanja da je ovo jedna sasvim drukčija Carmen.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Georges Biset, Carmen, koreoredateljica Selma Banich, muzički redatelj Ivan FakJoš jedna stvar koja je vrlo neobična za operu jest razvidan tjelesni angažman pjevača, koji se mogao anticipirati i postojećom funkcijom koreoredateljice. Selma Banich je u toj ulozi suptilno istaknula odnose likova pomoću pokreta, specifičnih pozicija u prostoru te fizičkog kontakta. Rješenja su često jednostavna i elegantna, gotovo na razini vježbe (bez ikakve negativne konotacije). Ovdje je definitivno vrijedilo pravilo manje je više – kretanje pjevača u prostoru i u odnosu na ostale likove, vrlo je jasno podcrtavalo radnju (i često je pomagalo njezinom razumijevanju s obzirom na to da je opera na francuskom, a izvođena je bez prijevoda). Iako pjevači nisu uvijek jednako spretno izveli ono što bi se moglo nazvati koreografijom, treba im priznati veliki angažman, tim više što cijelu izvedbu nose četiri lika u neposrednoj blizini publike. U tom kontekstu treba spomenuti scenu u kojoj Micaëla, zatvorenih očiju, pruža ruku, a ostali likovi je vode kroz prostor. U svojoj jednostavnosti, ali s jasnom emotivnom namjerom pjevačice, ta je scena prekrasna. Također, posljednja slika, u kojoj Don José neuspješno pokušava zadržati Carmen, i kada ju, u svojoj bespomoćnosti ubija, pršti emocijama. Posebno bih izdvojila Ivanu Srbljan, koja se možda najhrabrije igra pokretom, vrlo je ekspresivna, i – usudi se.

    Mala primjedba na kraju: koliko god se činio nenametljiv, pokret je u ovoj, novoj Carmen nezaobilazan segment predstave, pa je neobična činjenica da se u emisiji Vijesti iz kulture na Prvom programu HRT-a (22. veljače 2015) u prilogu o riječkoj premijeri, ni jednom riječju ne spomene koreoredateljica Selma Banich.

    © Nermina Mehić, PLESNA SCENa.hr, 6. ožujka 2015.

kritike i eseji