Tri unikatna svijeta

AnaBela BelaAna, kor. Liliana Resnick

  • AnaBela BelaAna, kor. Liliana Resnick

    Liliana Resnick poznata je domaćoj i međunarodnoj publici kao autorica eksperimentalnih filmova. Njihovo ishodište uvijek je koreografija, a u predstavi AnaBela BelaAna, premijerno izvedenoj u Zagrebačkom plesnom centru 6. ožujka, taj odnos je u inverziji. Predstava je plesna, a film je bitan, ali ne i dominantan dio. Taj rad ujedno je i povratak Liliane Resnick na koreografsku scenu nakon desetogodišnjeg rada iza kamere. AnaBela BelaAna bavi se filozofskom, čak i metafizičkom temom jednog i mnoštva. Struktura predstave ukazuje na tu temu kroz solo dijelove koji se umnožavaju i moduliraju kroz trio dionice, kao i filmske dijelove koji prikazuju protagoniste u krupnim planovima, približavajući publici njihovu jedinstvenost, koja se gubi u zajedničkim, uglavnom unisonim dijelovima.
    AnaBela BelaAna, kor. Liliana Resnick
    Emocionalni naboj i stanovita anksioznost koju izvođači nose iznutra, pogon su i ključ ove izvedbe. Koji je to svijet u koji uranjanju i izranjanju te koja je stvarna zapreka s kojom se nose, nije razvidno. Jasno je pak, da se radi o tri unikatna svijeta koje upoznajemo kroz gestu, koreografiju i portret, tri samoće koje nikada ne iziđu iz sebe u dijalog ili komunikaciju s drugime. U samoj građi predstave, Liliana Resnick se oslanja na osobnu gestu i prepoznatljiv način kretanja pojedinog plesača. No sama koreografija, naročito u solo dijelovima, neočekivana je i razvija vlastitu, autentičnu logiku u prostoru, dinamici i slijedu. Trzaji, suspenzije, lelujavost i brze promjene dinamike grade niz plesnih minijatura između poetskog i simboličkog, duboko osobnog i plesački tjelesnog.

    Problem AnaBela BelaAne je u strukturi koja se zatvori unutar sebe u prvom dijelu predstave i traje s jedva primjetnim varijacijama. Tako evoluciju predstave nose plesači, koji samom činjenicom žive izvedbe i vlastitom transformacijom vuku rad prema naprijed. Na samom kraju ipak, autorica napravi prevrat i pomakne rad iz stanja kojime se bavi, stapajući sliku i plesače u dinamičnu i potentnu cjelinu, koja otvara nove interpretativne potencijale.
    AnaBela BelaAna, kor. Liliana Resnick
    Predstavu nose Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić, snažnom koncentracijom i plesačkim višeslojnim angažmanom. Petra Valentić prozračnija je u pokretu i raspršenija u koncentraciji, čime otvara mogućnost drugačijeg pristupa ovoj građi, onoga prema karakteru. No taj pomak ostaje tek naslućen. Glazba Dalibora Bukvića u kojoj koristi zvukove svemira i vlastitu klavirsku skladbu dubinski podržava i nadopunjuje atmosferu i koreografiju, dodajući još jednu razinu, bitnu za ulaz u ovaj svijet.

    AnaBela BelaAna je fini rad, u koji je vidljivo uloženo mnogo rada i predanosti. Rigidnost strukture i širina teme elementi su koji mogu držati publiku na distanci, dok su izvedba i estetska zaokruženost sigurno vrijedni pažnje.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 19. ožujka 2015.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji

najavljujemo...