Kakvo tijelo smije plesati

Tijelo, kor. Mirjana Preis

  • Tijelo, kor. Mirjana Preis

    Predstave Mirjane Preis tradicionalno su plesno kazalište, lucidan, dosljedan i duhovit spoj plesa, mime i dramskog, uz značajnu ulogu rekvizita i postavu uglavnom iz redova Studija za suvremeni ples. Na Sceni Polanec Zagrebačkog kazališta mladih ove je sezone samo nekoliko puta igrala njezina predstava Tijelo u kojoj prvi put angažira plesačicu Inu Sladić, koja unosi dozu odvažnosti u poetiku autorice.

    Tijelo, kor. Mirjana PreisPredstava je dijelom nadahnuta stihovima Dorte Jagić Rad tijela za početnike, posvećenima nebrojenim psihofizičkim izrazima tijela, a autorica kaže kako ju je također zanimala međupovezanost tijela i osjećaja s mišljenjem, tema kojom se prije nekoliko godina pozabavila Marija Šćekić u predstavi Human Error. Dok je Marija Šćekić nadahnuta pisanjem neuroznanstvenika Antonia Damasia, empirijskim pristupom i koristeći tehnologiju tjelesnih senzora pokušala ilustrirati tu vezu, Mirjana Preis u predstavi Tijelo odlazi u drugom smjeru, koji s neuroznanošću i nema previše veze.

    Tijelo je puno lakša predstava, primjerenija mlađoj publici, ali ne zato manje značajna, jer se vrckavo poigrava s društveno nametnutim idejama o tjelesnoj ljepoti. Posebno je to relevantno u kontekstu hrvatske plesne scene unutar koje još uvijek, nažalost, postoje ograničena uvjerenja o tome kakva tijela su plesački prihvatljiva, a kakva ne. Ina Sladić vrlo je ženstvena, nema idealne plesačke proporcije i to ne skriva, te je istovremeno tehnički precizna i glumački ekspresivna plesačica koja plijeni pozornost.

    Uz pomoć gledatelja, ona opcrtava svoje tijelo na velikim bijelim papirima i ostavlja na njima svoje obrise, korigirajući neke dijelove – veće grudi, zanosnija kosa, veći prsten na ruci, zaobljenija stražnica. Kada ogladni najprije žvače papir, ali ipak ne može odoljeti slasnijoj krafni. Tijelo je prije svega kreativno u iznalaženju tjelesnih i idejnih rješenja. Plahte od papira postaju alat u njezinim rukama koji se pretvara u različite rekvizite. Od njega izvođačica pravi i ekstravagantne haljine i šešire, a kada nije zadovoljna kako joj stoje, pretvaraju se u ručnik s kojim optrčava scenu, joggirajući. Ina Sladić ne skriva ni tjelesne poroke poput pušenja.
    Tijelo, kor. Mirjana Preis
    U plesanim dijelovima, koreografski se suprotstavlja graciozan ples finih tehničkih formi, kakav proizlazi iz poza nacrtanih na papirima, s kidanjem i gužanjem zaljepljenih ilustracija te prljavijim pokretom, iskrivljenih linija i slobodnijih formi. Ideja da baš svako tijelo, ma koliko nesavršeno bilo, ima pravo plesati zaokružena je početkom i krajem predstave. Ina Sladić na scenu istupa iz gledališta, zajedno s drugim gledateljima, nakon se pita gdje su izvođači, te se u gledalište na kraju i vraća. U tom smislu se suvišnim čini prvi dio predstave u kojem izvođačica, vireći iza vrata i preskačući praktikable, demonstrira uglavnom puke funkcionalne uloge dijelova tijela. Unatoč tomu, Tijelo zaslužuje biti češće na repertoaru ZeKaeM-a kako bi ga mogao vidjeti veći broj školske publike ili mladih polaznika i polaznica plesnih tečajeva.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 7. rujna 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

najavljujemo...