Hodanje bez okolišanja

U hodu, kor. Irma Omerzo

  • U hodu, kor. Irma Omerzo

    Nova predstava Irme Omerzo U hodu bavi se, jednostavno, hodanjem. Bez okolišanja. Hodanje je najempatičnija veza gledatelja s plesačem, temeljno zajedničko iskustvo, i tu činjenicu Omerzo svjesno koristi tako što publika u prvome dijelu predstave uz upute ophodava Zagrebački plesni centar. Tek nakon empirijskih spoznaja sjedamo u gledalište, koje svojom konstrukcijom, omeđujući s dvije strane prolaz kroz kojeg se izvođači kreću, i dalje stvara osjećaj privremenosti.

    Godine 1967., u kontekstu postmodernog oprirođenja tijela i potpune simplifikacije koreografije, Steve Paxton kreira rad Satisfying Lover, apoteozu hodanju, pri čemu izvođači čitavo vrijeme samo hodaju uz povremeno zastajanje ili sjedenje. Iako jest pomalo retro, Irma Omerzo danas u Zagrebu reaktualizira hodanje na sebi svojstven način, duhovit, anatomski analitičan, slojevit, materijal koji se tiče svakoga. Logičan je to, ali i kompleksniji nastavak njezinog posljednjeg rada Kosti. Ova preokupacija pokretljivošću tijela ne čudi ako znamo da Irma Omerzo podučava koristeći Feldenkrais metodu, somatski sustav čiji je cilj poboljšanje fizičkih funkcija tijela i sprječavanje ozljeda, a kojom su se služili i izvođači stvarajući ovu predstavu.
    U hodu, kor. Irma Omerzo
    Hodanje je postalo neka vrsta fetiša, jer s jedne nas strane upozoravaju da ga sve manje prakticiramo, a s druge je strane dovedeno do izopačenosti kroz različite rekreativne aktivnosti. Oko hodanja, kao i trčanja, danas je izgrađen čitav kult pa moraš imati specijalne tenisice, odjeću, elektronske naprave koje će ti reći jesi li se danas dovoljno kretao. Irma Omerzo tako publiku dijeli u timove koji onda u lokomociji obilaze plesače po punktovima, poput izložaka u muzeju promatrajući njihove dekonstruirane, usporene kretnje. A plesači su tijekom cijele izvedbe odjeveni u šarene i uske sportske tajice i topiće, kakve možemo vidjeti na rekreativcima po parkovima, nasipima, stazama...

    Osim toga, u aktualnom je trenutku nemoguće ne prizvati iscrpljujući i neizvjestan hod, masovnu seobu ljudi s istoka na zapad, a koja prolazi i kroz Hrvatsku. Tako jedan od troje izvođača Pravdan Devlahović hoda nekom imaginarnom rutom navođen uputama koje izgovara „sada lijevo, pa desno pa ravno“, sve dok ne dođe do zida od kojeg se uporno i dramatično uzastopce odbija. Ili kada se u jednom trenutku svo troje izvođača gegaju uz ritmičan zveket hoda, a preko njih su projicirane paralelne žičane linije.
    U hodu, kor. Irma Omerzo
    Bez obzira na stupanj tjelesne osviještenosti kod publike, Irma Omerzo gledatelja suočava s kompleksnošću hodanja. Druga izvođačica Ivana Pavlović izvodi izolacije pojedinih dijelova tijela, pomičući ih u svim smjerovima koje koristimo prilikom hodanja – kukove, zdjelicu, ramena, gotovo sve se u hodu pokreće. Treća se izvođačica, Lana Hosni, pokušava kretati u smjeru suprotnom od postave tijela postižući izlomljene, neprirodne pokrete. Kasnije, uvodeći sve više teksta, opisujući dnevne rute hodanja koje uvijek zapravo završe od vrata do vrata, izgovarajući u afektu sinonime evo, idem; hodam; stižem, Omerzo predstavu iz početne apstrakcije sve više približava svakodnevnom (predstavu je dramaturški podržala Mila Pavičević).

    Na kraju valja spomenuti i zvuk kao suptilnu i bitnu nadogradnju izvedbe. U živo izvođena glazba nezaobilazan je element svih predstava Irme Omerzo, bilo da se radi o solo instrumentalu ili vokalu, a ovaj put Stanislav Kovačić na violončelu reagira na akcije plesača i tako postaje puls predstave.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 12. studenoga 2015.
    U hodu, kor. Irma Omerzo

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

najavljujemo...