Pastorala digitalnog doba

dance_lab collective, Zagreb: Botanike, kor. Martina Granić, Ana Mrak

  • dance_lab collective, Zagreb: Botanike, kor. Martina Granić, Ana Mrak, foto: Eni Vesović

    Dvije večeri zaredom u prepunoj dvorani ZPC-a izvedena je plesna predstava Botanike autorica Martine Granić u suradnji s Anom Mrak. Najavljena kao Neoarkadija ili pastoralna alternativa kraju svijeta izazvala je pozornost provokativnim i agresivnom najavom putem društvenih mreža kao što i priliči kontekstu cijele priče. Martina Granić nametnula se široj i užoj plesnoj javnosti režijom večeri dodjele nagrade strukovnih udruga suvremenog plesa Republike Hrvatske gdje je u suradnji s Školom suvremenog plesa Ane Maletić, na duhovit i urnebesan način u maniri grčke tragedije oplemenila jednu formalnu večer. Na tom tragu nastale su i Botanike, pomaknuta pastorala digitalnog doba. Odgovarajuću suradnicu sličnog svjetonazora pronašla je u Ani Mrak, osebujnoj plesnoj umjetnici koja je utisnula prepoznatljiv pečat na predstavu i zasigurno ohrabrila i podržala doista neobičan i hrabar potez Martine Granić.
    dance_lab collective, Zagreb: Botanike, kor. Martina Granić, Ana Mrak, foto: Eni Vesović
    Transformacija pomalo nezahvalnog prostora Plesnog centra postignuta je sa stotinjak tropskih biljaka (konkretno dracena, egzotičnih, gustih i bodljikavih) koje ograđuju izvedbeni prostor, prostor neoarkadije od onog drugog prostora također nama vidljivog, gdje muze i božice idu predahnuti na način svojstven samo plesačima. Bukolička idila scenografija je kakva fotosessiona ili studijskog snimanja pop spota, što je vrlo atraktivno iskorišteno za popratni propagandni materijal ovog scenskog događanja.

    Ulaskom u dvoranu gledatelj je već u predstavi. Tijela u oskudnim zlatnim, bliještećim kostimima poput onih u treš spotu pop hita Blurred Lines, opušteno se i dražesno previjaju po podu, dok prolog započinje u kutu pozornice plesom na šipci Martine Granić kao postfeminističkom izričaju nove ženske snage. Nižu se slike pastorale digitalnog doba kreirane estetikom virtualnog svijeta koji po mišljenju autorica, u potpunosti pripada pop kulturi. Scene su razrađene i korektno izvedene baletne kompozicije, te varijacije na temu voguinga i gimnastike.
    dance_lab collective, Zagreb: Botanike, kor. Martina Granić, Ana Mrak, foto: Eni Vesović
    Posebno zanimljivo je parafraziranje Balanchineova baleta Apolon i muze gdje se plesačica Matea Bilosnić transformira u muško božanstvo jednostavnim skidanjem gornjeg dijela kostima. Zadržane su i precizne baletne geste koje aristokratski suzdržane i pretvorene u ljušture, postaju totalno apsurdne. Koriste se dva prostora: privatni prostori u pozadini biljaka i bijeli baletni pod čijom površinom promiču naizmjenično sola, dueti, trojke, skupine, izvodeći zasebno brojne sekvence samo skokova, zatim u istoj količini okreta u svim mogućim varijantama po principu više je bolje. Završna scena zatvara krug i zaokružuje predstavu. Usmjerena je na šipku s početka koja postaje nedostižni Olimp lišen bilo kakve popratne seksualnosti.

    Vizualno naglašena estetska dotjeranost zbog blizine gledanja i načina prezentacije izaziva kod gledatelja oprečne stavove: plesne umjetnice svojim serioznim pristupom kreiraju svijet ženske snage, liričnosti i ljepote, dok istovremeno ogoljene i izložene, ranjive, oderanih stopala, s modricama po bedrima i koljenima, polugole, svaka sa svojim individualnom građom i izraženom osobnošću, oslikavaju svoju pomaknutu realnost. Iskazujući svoje tjelesne mogućnosti, koriste i tehnike koje ne pripadaju njihovoj vlastitoj edukaciji kao što su klasični balet ili gimnastika. Hermetičnost i okrenutost prema nutrini i plesačkom timu, apsolutna lišenost emocija i tenzija u pokretu, ostavljaju dojam namjerne nedovršenosti.
    dance_lab collective, Zagreb: Botanike, kor. Martina Granić, Ana Mrak, foto: Eni Vesović
    Pokret je ogoljen, samo fizički prisutan, usta zatvorena, oči bezizražajne, nekomunikacija s publikom izražena. Pretjerano pridavanje pozornosti svakom detalju, što beznačajnijem to naglašenijem, ironizira ples i plesni pokret. Odmičući se od zakonitosti suvremenog plesa, plesačice stvaraju svoje vlastite klišeje i principe kretanja. Mora se priznati da je druga večer bila tehnički preciznija i izražajno snažnija nego premijerna izvedba u kojoj se osjetila naglašena trema. Očituje se i blaga dramaturška nedorečenost, kao da se autori ne mogu opredijeliti kojoj estetici pripadaju, no očito prihvaćaju svaku bez osuđivanja. Doslovnost je druga zamjerka, no možda je namjerna i s određenim ciljem povlađivanja osnovnoj ideji predstave koja tematizira pop kulturu.

    Pohvalila bih hrabrost autorica i cijelog tima jer im je u startu bilo jasno da će se suočiti s neodobravanjem dijela struke za svoj poduhvat. No, mora se priznati duhovit pristup, maštovitost, začudnost i definitivna originalnost pri radu na tako slojevitoj plesnoj predstavi. Uvažavanje pop kulture, koja služi kao polazište i nadahnuće nepresušna je tema isprepletena s osobnom poviješću svake izvođačice.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2015..
    dance_lab collective, Zagreb: Botanike, kor. Martina Granić, Ana Mrak, foto: Eni Vesović
    Botanike

    autorice: Martina Granić u suradnji s Anom Mrak
    koreografija: Martina Granić & Ana Mrak
    izvode: Matea Bilosnić, Dina Ekštajn, Martina Granić, Andreja Jandrić, Ana Mrak, Martina Tomić, Ana Vnučec, Mia Zalukar
    muzika N. Mihaljević / Soft Temple II, dizajn vizuala Maja Kolar & Maša Poljanec (OAZA), scenografija i kostimografija Martina Granić, izrada kostima Nina Tarnovski (NTS), Pole Dance koreografija Sanja Mihoč, fotografija vizuala Hrvoje Zalukar (zalukarphotography.com), fotografija predstave, snimka, montaža Krunoslav Marinac, fotografija dokumentacije: Eni Vesović, esej Irena Tomašić
    produkcija: dance_lab collective
    ko-produkcija: Udruga Domino / Perforacije Festival
    partner projekta: Studio za suveremeni ples
    u suradnji sa: Zagrebački plesni centar

Piše:

Sanja
Petrovski

kritike i eseji

najavljujemo...