Prema simetriji usamljenosti

Koreokroj, Zagreb: O usamljenosti i ljudima, autori Irena Mikec i Bojan Gagić

  • O usamljenosti i ljudima, autori Irena Mikec i Bojan Gagić

    O usamljenosti i ljudima
    , predstava Irene Mikec, nastala u rezidencijalnom programu Zagrebačkog plesnog centra, premijerno je izvedena 22. siječnja 2016. Autorski je su-potpisuje multimedijalni umjetnik Bojan Gagić, a izvodi autorica. Kao osnovno uporište Irena Mikec bira teksta Animalinside (UnutraJeŽivotinja, hrv. izdanje Multimedijalni institut, Zagreb, 2014) Lászla Krasznahorkaia, mračan i bolan solilokvij koji govori o divljem, zatvorenom ja, kojemu je urlik jedini izraz: „Želi se probiti van, i pokušava rastvoriti zidove, ali oni rastežu njega, i ostaje u toj razapetosti, u toj rastegnutosti, i ne preostaje mu drugo nego da urla, i sad je već zauvijek sveden samo na tu razapetost i na to urlanje, sve što je bilo više nije, sve što bi bilo više neće biti, pa tako za njega nema ni onoga što jest…“

    U predstavi autori koriste snimku na engleskom koju plesačica pušta na početku izvedbe s malog diktafona i koja puni prvih deset minuta izvedbe. Daljnji doživljaj izvedbe značajno je obojen iskustvom tog jakog teksta. Prostor izvedbe je bijeli plesni pod i pedesetak stolaca koji ga omeđuju. Plesačica u kratkoj crnoj haljini prati zvuk teksta krećući se četveronoške. Svjetlo je jako, djeluje radno, tako su publika i plesačica u istom prostoru. Njezino kretanje usporava se i ubrzava, s povremenim detaljima poput pružanja ruke ili noge, ili zanošenja kada mijenja smjer. Vidljivo je da inzistira na granicama prostora, na zidu, na prostoru iza gledatelja, ili tik do njih.

    Nakon teksta, plesačica uspostavlja tijek plesnog kretanja, koje djeluje kao čvrsto strukturirana improvizacija, s nekoliko pozicija i gesti koje ponavlja i kojima naglašava temu i gradi strukturu. Tako je vidimo na podu u zgrčenoj poziciji, u grimasi hvatanja zraka i nijemog urlanja, zatim dramatičnog širenja ruku trzanjem. I dalje radi na uspostavljanju zona izolacije, kroz oslanjanje na zidove i nestajanje iz vidokruga, a u komunikaciji je sa zvukom koji diskretno prati atmosferu i emocionalnu gradaciju. Taj tijek se intenzivira u snazi i dinamici kretanja, sve dok ne dosegne svoju energetsku granicu a potencijal plesne građe se iscrpi. Kao inverziju ili kao ulaz u drugu stranu istog stanja, ona jednostavno stane pred publiku šireći ruke iz ramena, izlažući svoju usamljenost – ljudima.
    O usamljenosti i ljudima, autori Irena Mikec i Bojan Gagić
    Publika je postavljena u kontradiktoran položaj: istovremeno je svjetlom i zadanom pozicijom pozvana u zajednički prostor s izvođačicom, a s druge strane svjedokom je namjerno inducirane izolacije – izvođačica izbjegava pogled, gotovo ignorira publiku i tretira tijela gledatelja na sličan način kao i zid ili prazan stolac. No ipak, predstava uspijeva iz ove kontradikcije uspostaviti mogućnost simetrije – od kolektiva gledatelja, prateći izvedbu, krećemo se prema osvještavanju vlastite samoće.

    Zadnja scena u kojoj plesačica u kutu dvorane u polumraku, svira malu glazbenu kutiju, animalnu, divlju i opasnu zonu nutrine, zamjenjuje onom dječjom, poetičnom. Na kraju nas vraća u tekst, ovaj puta vlastiti: „…Samoća kao posvećenost radu. Rad posvećen samoći. Ljudskost me nagovara da ne prestajem nastajati. Ako zatvorim oči znam da sam tu. Ako otvorim oči, priznajem da sam tu. Na tragu vlastitih otisaka. Arhitektura samoće i anatomija usamljenosti.“

    Irena Mikec plesnoj je zajednici najpoznatija kroz svoj plesački rad u predstavama Marjane Krajač u kojima, riječima Andreja Mirčeva u razgovoru za blog Utopija organizacije „nosi fokusiranu matricu pokreta, izuzetno artikulirano unutar pojedine ideje“. Tako je i ovdje vidljiva jaka plesačka artikulacija, kao i povremena estetizacija pokreta, koja udaljuje plesačicu od vlastitog animalnog ili neposrednijeg fizičkog izričaja. Kako izvedba napreduje, a ona intenzivira akciju i ponire u izvedbu, ta razina kontrole plesnog detalja se rastače i komunikacija postaje izravnija.

    Solo Irene Mikec rad je koji fino sklapa odabrane elemente: s jedne strane je izvedbenost trenutka i stvarnost situacije izvedbe, a s druge je izgradnja teme prepoznatljivim koreografskim znakom i izvođačkom metodom induciranja određenog emocionalnog stanja. Donosi koncentriranu izvedbu i neiscrpnu, ali sklisku temu usamljenosti, budeći empatiju prisutnih.

    © Iva Nerina Sibila, PLESA SCENA.hr, 29. siječnja 2016.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji

najavljujemo...