Aba, das ist Kunst

Zagrebački plesni centar: This Is Not a Love Song, kor. Josipa Štulić

  • Zagrebački plesni centar: This Is Not a Love Song, kor. Josipa Štulić, foto: Tomislav Kraljević ShomeJosipa Štulić jedna je od šest članica DENF Collectivea iz Zagreba, novosti na plesno umjetničkoj sceni, koji okuplja šest mladih umjetnica s područja performansa, plesa, dizajna i interdisciplinarnih umjetnosti. Njezin solo This is not a love song se uklapa u programatski koncept kolektiva koji preuzima elemente pop kulture i kapitalizma ne komentirajući i kritizirajući, nego prigrlivši tekovine suvremenog življenja i poigravajući se njime. Svojom osebujnošću i hrabrošću koketiranja s plesom, performansom i suvremenim trendovima vezanim uz pop umjetnost, Josipa Štulić nametnula se kao zanimljiva izvođačica, koreografkinja i suautorica koncepta predstave koji je nastao u suradnji s Matejem Kejžarom. Predstava je autobiografska, posvećene svim ženama u autoričinom životu kako i sama navodi na sceni. Sastoji se od sedam ili osam zasebnih scenskih slika, jednostavno odijeljenih i neočekivano povezanih, no sve zajedno čine kompaktnu i skladnu cjelinu.

    Sekvence na početku, koje se provlače kroz cijelu predstavu i kulminiraju na kraju, oslanjaju se na plesnu poetiku Mateja Kejžara, slovenskog plesnog umjetnika, ujedno i mentora autorice. On istražuje način kretanja kroz oslobađanje od koreografskih alata, a u tijelu nastoji izbrisati sve usvojene kodove plesnog jezika i tako stvoriti ples koji je neovisan. Istražuje prostore koji nastaju nakon suvremenog plesa i naziva ih post contemporary dance. Ples spaja mnoge suprotne koncepte individualnosti i omogućuje platformu na kojoj je moguć suživot takvih različitih koncepata. Sama predstava This Is Not a Love Song neobičan je spoj radikalno shvaćenog apstraktnog, neovisnog plesa i vrlo čvrste strukture predstave.
    Zagrebački plesni centar: This Is Not a Love Song, kor. Josipa Štulić, foto: Tomislav Kraljević Shome
    Sublimaciji apstrakcije u čvrstu strukturu pridonio je scenski šarm i otvorenost Josipe Štulić koja suvereno vlada scenom svojom performativnošću, glasom i pokretom. Koristeći voice procesor na sceni stvara vlastitu glazbu principom loopinga, da bi zatim rekvizitom u vidu neutralne bijele maske na licu interpretirala svoj doživljaj te iste glazbe minimalističkim pokretom i trzajima duboko iz tijela. Vrlo efektan segment predstave je vožnja rolama po scenskom prostoru. One su ukrašene upaljenim kričavo zelenim led svjetlima na kojima plesačica izroni iz gustog dima. Dok vozi izvodeći bravure ona na njemačkom jeziku priča tehnikalije o rolama, tjelesnoj spremnosti i tehnici rolanja, da bi na kraju pomirena sa svojom ulogom u svijetu umjetnosti, mudro i predano zaključila: „Aba, das ist Kunst.“

    Zagrebački plesni centar: This Is Not a Love Song, kor. Josipa Štulić, foto: Tomislav Kraljević ShomeScenografkinja i oblikovateljica svjetla Ivana Štulić (koreografkinjina sestra) nadarena je studentica Likovne akademije u Zagrebu. Čista, jednostavna i duhovita rješenja svjetla kao scenografije, rekvizita i kulise, ostavljaju dojam praktičnosti i jasnoće uma. Mašta, glamur i apstrakcija prikrivaju krhki svijet izvođačice. Njezina izloženost na sceni dirljiva je, i zanimljivo je da u svakom pojedinačnom segmentu predstave ostavlja dojam ranjivosti. No sagledavajući cjelinu, Josipa Štulić je samosvjesna i vrlo hrabra mlada žena o čemu govori da je njezina prva autorska predstava zahtjevan cjelovečernji solo. Gledala sam dvije izvedbe, prvu u Zagrebu u ZPC-u 28. lipnja, neposredno nakon premijere u Kranju, i zadarsku 1. rujna na festivalu suvremenog plesa Monoplay. Ona zagrebačka bila je uvjerljivija, vrlo precizna i ležernija, dok je u zadarskoj izvedbi bila prisutna doza prenaglašenosti i opadanja ritma zbog dužih pauza koje su nastale zbog arhitektonskog oblika scenskog prostora.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 13. rujna 2016.

Piše:

Sanja
Petrovski

kritike i eseji