Poezija blizine

llinkt! plesni projekt 2106. i program Rezidencija Zagrebačkog plesnog centra: Undercurrent, autori: Iva Nerina Sibila, Nikola Orešković

  • llinkt! plesni projekt 2106. i program Rezidencija Zagrebačkog plesnog centra: Undercurrent, autori: Iva Nerina Sibila, Nikola Orešković, foto: Krunoslav Marinac

    Jedan od dva posljednja programa Rezidencija u jesen 2016. opustjelog Zagrebačkog plesnog centra, Undercurrent Ive Nerine Sibile i Nikole Oreškovića premijerno je izveden 29. rujna 2016. u komornom, intimnom i radnom prostoru Sive dvorane u kojem su provodili vrijeme suistraživanja. Tema, autori i materijal je dvoje plesnih umjetnika koji, iako iz vanjske perspektive, različitih tjelesnih ishodišta i predispozicija, (Sibila iz suvremenog plesa, a Orešković iz capoeire) iz pozicije ispod površine (kože) nesumnjivo posjeduju neobičnu bliskost, razumijevanje i osjetljivost. (Sibilu i Oreškovića smo prvi put vidjeli zajedno u kratkom duetu Poslije kino predstave unutar programskog kolaža 15 minuta Trafika koji je izveden na Tjednu suvremenog plesa 2014., i koji je dao naslutiti mogućnosti njihovog dijaloga unutar zajedničke kinesfere.)

    llinkt! plesni projekt 2106. i program Rezidencija Zagrebačkog plesnog centra: Undercurrent, autori: Iva Nerina Sibila, Nikola Orešković, foto: Krunoslav MarinacUndercurrent je poezija tjelesne blizine; blizine koja je napeto osjetljiva, silno koncentrirana a opet kao na neki način (izvana) suzdržana u pažljivoj, samozatajnoj akciji osluškivanja, anticipacije, pronalaženja svojeg mjesta u/na drugome; kao međusobni odraz, inspiracija, suučesništvo u misteriju tjelesnog bivanja i posve fizički, kao oslonac, uporište, impuls. Ne sjećam se kad sam tako jasno čula neverbalni dijalog između dvoje izvođača, bez obzira jesu li bili u prostornom pomaku ili u istraživačkoj igri preklapanja površina.

    Oboje posjeduju rijetku, profinjenu smirenost duha/tijela koja je možda još naglašenija nakon prekrasnog filmskog početka predstave, ili možda točnije, uvoda u nju. Film (ozvučen glazbom i zvučnim okolišem Josipa Maršića) uvlači u osunčano zelenilo prirode, pogled na idilični (poput izgubljenog raja?), ali zapravo realni, postojeći komadić Zemlje; začudan je efekt tog šetajućeg, neprekinutog istraživačkog pogleda iz tijela a bez tijela, kao blago zamućen, nježno iskrivljen mekom opnom.

    Gašenjem projekcije ostajemo u stvarnom, ogoljenom, čistom prostoru, simbolično ljepljivom trakom podijeljenog na prostor iznutra, izvođački i onaj vanjski. Sve se, od kostima nadalje čini radno, obično i osobno. I ne mislim da je to samo zato što nije bilo novca. Svjetlosne intervencije su minimalne, transparentne kao pritisak na prekidač. (U jednom trenutku, nakon ugodne intimne polutame izvođačicu očito zasmeta jako svjetlo.) Otvaranjem dvaju postojećih vrata dvorane dobiva se tajnovita svjetlosna dijagonala, a prostor izvedbe postaje zajednički (za plesače i publike) prostor između.

    llinkt! plesni projekt 2106. i program Rezidencija Zagrebačkog plesnog centra: Undercurrent, autori: Iva Nerina Sibila, Nikola Orešković, foto: Krunoslav MarinacIzvođači također upravljaju zvukom: glazbom, tišinom i šumom. Koriste laptop, mobitele. Silno je dojmljiv Sibilin solo uz mistično bolnu interpretaciju Camille Fascine (I'm Deranged) koja se razlaže umnažanjem zvuka iz novih izvora u pomaku, kao neki moćni, zaumni kanon koji iz uznemirujućeg kaosa rađa smirujuće pročišćenje.

    I na kraju, mala zanimljiva digresija. Jedan odličan album koji su 1962. snimili jazz pijanist Bill Evans i jazz gitarist Jim Hall, dvojica majstora svojih instrumenata kao glazbeni dijalog temeljen na istraživanju zvuka, osluškivanju, anticipaciji i dodiru klavira i gitare naslovljen je Undercurrent.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 13. listopada 2016.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji

najavljujemo...