Nevidljiva zmija

Masa Dance Company: Yolo, autori Aleksandra Mišić, Ognjen Vučinić

  • Masa Dance Company: Yolo, autori Aleksandra Mišić, Ognjen Vučinić

    Novi projekt starih plesnih partnera Aleksandre Mišić i Ognjena Vučinića, premijerno izveden u Zagrebačkom plesnom centru 30. rujna, (pa onda reprizno 1. listopada, kao posljednja produkcija ZPC-a, do neizvjesnog daljnjeg) uspio je iznenaditi opet drukčijom estetikom i poetikom tijela, scene i partnerstva. Plesači koji su niz godina ustrajali na žestokoj energiji scenskog davanja unoseći u različite plesne i izvođačke kolektive jaku osobnu crtu, pa se onda pročistili u profinjenom, intimnom, katarzičnom duetu Ti (predstava koja je nagrađena Grand Prixom na Međunarodnom festivalu suvremenog plesa u Alžiru) sada su se našli u začudnom, tamnom ritualu koji kroz moć čvrsto iz zemlje uspostavljenih tijela priziva i prima ritam svemira.
    Masa Dance Company: Yolo, autori Aleksandra Mišić, Ognjen Vučinić
    Oni su dvije napete vertikale, odašiljači i prijemnici, mitski šamani u radnji povezivanja zemlje i neba, a vizualno, u crnim dugim krutim zvonolikim suknjama sa stojećim savitljivim trakama, (kostimi Milene Rogulj), neobično snažno podsjećaju na glinene figure Zmijske božice sa Krete. (Ne ulazeći dublje u područje mitologija i psihoanalize, a u stalnom procesu pokušaja verbalizacije unutarnjih procesa koji se reflektiraju kroz tjelesno stanje i pokret, izdvajam nekoliko segmenata značenja simbola zmije preuzetih iz velikog Rječnika simbola Chevaliera i Gheerbranta, koji mi se asocijativno čine bliskim izvedbi: Nevidljiva zmija-princip boravi u dubokim slojevima svijesti i dubokim slojevima zemlje. Vidljiva je zmija znak svete, ali materijalne prirodnosti. Ona izbija iz ustiju sjene da bi ispljunula smrt ili život. Igra se oprekama: ženka je i muško. Zmija predstavlja sklop arhetipova vezan uz hladnu, ljigavu i podzemnu tminu iskona.)

    Taj, čini se, visoko stilizirani pokret bez obzira na promjenjive animalne motive, supostojanje plesača u paralelnosti bez kontakta u neobičnoj je suprotnosti s ekranom (monolitom suvremenog doba) koji svako toliko oživi, progovara svjetlećim porukama. Te poruke su šifre, internetske kratice i kao da spadaju uz novu high-tech ljudsku vrstu, a s druge strane djeluju kao da su iz nekog obrednog zaziva nekog tamnog kulta. Npr. SITD koji se repetira, znači still is the dark. A i sam egzotični naziv predstave YOLO, zapravo je aktualni akronim za „samo jednom se živi“ (you only live once), što bi bila novourbana varijanta latinskog Carpe diem.
    Masa Dance Company: Yolo, autori Aleksandra Mišić, Ognjen Vučinić
    Vrlo je zanimljiva ta kombinacija tijela kao nositelja arhetipskog, prasjećanja i futurističke komunikacije, kao i kontrast dominantne atmosfere tame i jedne male lampice, pod čijim će svjetlom u jednom trenutku plesač izgovoriti niz (pravih, materijalnih!) riječi poput neke mantre. No možda ipak najdojmljivijim djelom predstave ostaje ekstatični ples živih leđa, rezonanca tam-tama, prelijevanje tjelesnih krajolika ispod napete, plešućim, zmijolikim mišićima uznemirene kože. Scenski ritual završava skidanjem suknji, koje ovako odložene na podu poput zmijske kože gube svoju geometrijsku krutost, a plesači, muškarac i žena (davno izbačeni iz Raja) ostaju pročišćeni i spremni u nagosti kože.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. listopada 2016.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji

najavljujemo...