Orašari svijeta

Katalog izložbe Orašar – najljepša božićna bajka, Muzej za umjetnost i obrt, 2016.

  • Katalog izložbe Orašar – najljepša božićna bajka, Muzej za umjetnost i obrt, 2016.Ono što je donedavno u svijetu kazališta bila Božićna priča Charlesa Dickensa koja se istovremeno izvodila na gotovo svim svjetskim pozornicama, u svijetu plesa je Orašar, nezaobilazna božićna bajka na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog, libretista i koreografa Mariusa Petipa i Leva Ivanova. Ovih dana, negdje u isto vrijeme kada je započela sezona prikazivanja Orašara u HNK-u u Zagrebu, preko puta kazališta, u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je izložba pod nazivom Orašar – najljepša božićna bajka. Prvi put u povijesti hrvatske muzeologije prikazuje se jedan balet u ovolikom opsegu što je izazvalo veliko zanimanje publike, medija i struke vezane uz ples, kazalište i muzeje. Izložba je nastala na inicijativu Vesne Ledić, autorice i voditeljice projekta. Uz nju autorica i kustosica izložbe je Arijana Koprčina, dok je dizajn postava realizirao Saša Šekoranja. Konzultanti na temu baleta, odabir i obradu građe i izradu kataloških jedinica bili su Mirna Sporiš i Mladen Mordej Vučković.

    Olga Preobraženska (Vila šećera) i Nikolaj Legat (Princ Cocqueluche); Marijinsko kazalište, predstava Orašar, red. Lev Ivanovich Ivanov, 1892., Državni muzej Sankt Peterburga za kazalište i glazbuPredstaviti baletnu predstavu u novom mediju i interdisciplinarno nesumnjivo je bio zanimljiv izazov. Decentno i s ukusom odabrani su eksponati koji su ilustrirali premijerna izvođenja baleta od praizvedbe 1892. u Sankt Petersburgu, do predstava Orašara koje se od 1923. do danas izvode na daskama zagrebačkog HNK-a. Izloženi su kostimi, rekvizita, scenografija, plakati, crteži, skice, fotografije i zapisi te impresivna kolekcija orašara, posuđeni iz Arhiva HNK-a u Zagrebu, Arhiva Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Staatsballett Berlin, Fondazione Teatro alla Scala iz Milana, HNK-a Split, HNK-a u Osijeku, Kolekcije Yuresha iz Züricha, Državnog muzej kazališta i glazbe iz Sankt Peterburga te od privatnih posuditelja. Ne treba ni napominjati da je na otvorenju bilo sve dekorirano kao u baletu Orašar samo što su brojni i vizualno atraktivni kolači, torte, slastice, šampanjac i turska kava bili pravi. Sve te okuse, mirise, raskošnu vizuru nekog drugog vremena, predblagdansko raspoloženje, dojam istinske čarolije vezane uz bajkovitu predstavu, zaokružio je jedan vrlo važan detalj: katalog izložbe.

    Knjižica koja je tiskana u tristo primjeraka mali je dragulj među malobrojnim knjigama o baletu u Hrvatskoj. Na stotinjak stranica, uz bogate ilustracije plesni i glazbeni umjetnici, povjesničari i kritičari pišu o svojim sjećanjima, reminiscencijama i osvrtima na nastanak i povijest tog popularnog baleta. Arijana Koprčina tekstom Orašar – najljepša božićna bajka kao uvod u knjižicu navodi da je izložba zamišljena kao priča o baletu Orašar koja započinje krajem 19. stoljeća i traje do danas. Posebnu pozornost pridaje autorima kostima i scenografije te kazališnim kućama koje su izvodile i sačuvale tu vrijednu arhivu. U drugom tekstu Orašar u obliku figure vojnika ista autorica govori o lajtmotivu baleta, drvenoj figuri orašara koji je ujedno motiv kolekcionarske strasti. Razrađuje nastanak i tradiciju ovog nadasve upotrebljivog drvenog lutka tematiziranog u povijesti književnosti. O prvoj izvedbi 1892. godine, događanjima vezanim uz praizvedbu i tradiciji izvođenja tog baleta u Rusiji u suradnji s baletnim školama i mladim izvođačima pod nazivom Balet Orašar piše Galina Pogodina.
    Kositimi Princa i Vile šećera (II čin) rađeni za Belindu Wright i Jelka Yureshu, kostimograf Jelko Yuresha, 1968., Kolekcija Yuresha
    Najznačajniji tekst, zapravo pravi povod i razlog realizacije ove izložbe nalazi se u radu primabalerine Mirne Sporiš koja je ove godine diplomirala na Plesnom odsjeku pri ADU u Zagrebu u prvoj generaciji akademski obrazovanih plesača u Hrvatskoj, a tema njezinog završnog rada je bio Orašar na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 1923. do 2011. – redakcije, interpretacije, recepcije. Dio tog rada, analiza različitih varijanti baleta i kronološki presjek premijera i izvedbi u razdoblju od preko devedeset godina, nalazi se u knjižici izložbe. U uvodu donosi najznačajnija svjetska uprizorenja od nastanka Orašara do danas. Između ostalog saznajemo da je Margareta Froman u milanskoj Scali prvi put postavili taj balet u veljači 1938, čak sedam godina nakon zagrebačke premijere.

    Margareta Froman na sceni zagrebačkog HNK već u svibnju 1923. predstavlja dijelove baleta Ščelkunčik, uglavnom scene iz 2. čina, pred oduševljenom publikom, a cjelovita prva izvedba održana 2. prosinca 1931. (prije 85 godina!), također u režiji, koreografiji i izvedbi Margarete Froman publika je dobro prihvatila, ali su kritike bile podvojene. Balet je Fromanova obnavljala 1934. i 1940. godine. Silvija Hercigonja postavlja Orašara (prvi put se spominje hrvatski naziv) 1952. u Malom kazalištu u Frankopanskoj, a nakon nje 1970. na scenu obnovljenog HNK-a dolazi Waczlaw Orlikowski, jedan od najuglednijih tadašnjih koreografa, direktor Baleta Bečke državne Opere. U tekstu se navodi da je „njegova veličina u akademskoj čistoći klasične baletne kompozicije čitavog djela, te poznatoj karakterizaciji likova – u čemu je bio majstor“. Klaru i Vilu šećera igra Vesna Butorac. Nakon četiri godine isti autor obnavlja balet, a u studenom 1984. najavljena je nova premijera. Vesna Butorac je Vila Šećera, a Klara Lydija Mila – Milovac. Nakon tridesetogodišnje prisutnosti Orlikowskog, Almira Osmanović poziva Franu Jelinčića, bivšeg direktora zagrebačkog baleta koji postavlja Orašara u duhu izvorne koreografije Leva Ivanova. No promjenu ni publika ni kritika nije dobro prihvatila. Balet je izgubio na svojoj vedrini i čaroliji. Vesna Butorac Blaće i Dinko Bogrdanić 2004. obnavljaju Orlikowskog i ta je varijanta izvedena 79 puta. Nazvana je „zagrebačkom“ i „najbajkovitija je od svih dosadašnjih verzija i inscenacija“. Irena Pasarić poziva koreografa Dereka Deana i od posljednje premijere 9. prosinca 2011. do danas, ne jenjava interes za spektakularnu englesku inačicu tog popularnog baleta.
    Premijera baleta Orašar u HNK-u u Zagrebu, 1931., Foto Tonka, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU
    Kostimi i skice kostimografa Lea Beia koji je radio u HNK u Zagrebu nakon 1970. godine, te nezaobilazna Ika Škomrlj čije je skice i fotografije odabrala Martina Petranović zauzimaju s razlogom dobar dio kataloga izložbe baleta Orašar. Malo svjetskog glamura dotaknuto je atraktivnim fotografijama u Kostimi i eksponati za predstavu Lo Schiaccianoci, sezona 1968./69. Fondazione Teatro alla Scala gdje se nalazi kostim Ujaka Drosselmeyera izrađen za Rudolfa Nurejeva, jednog od najvećih plesača dvadesetog stoljeća.

    Mladen Mordej Vučković, autor opsežne monografije Yuresha piše o glasovitom plesnom paru, britanskim veleposlanicima plesa, hrvatskoj javnosti nedovoljno poznatim plesačima svjetske reputacije Željku Jureši, rođenom u Zagrebu, i njegovoj ženi Belindi Wright. Oni su ostvarili oko osamdesetak uloga baletnog repertoara i dvadesetak koreografija. Iznoseći kratku biografiju, tematski se vezuje za uloge Princa i Vile Šećera. Belinda Wright prvi put je plesala Vilu šećera krajem 1940-ih, a s Jurešom kao Princem pleše početkom 1960.-ih u London Festival Balletu u koreografiji Davida Lichinea, prema Ivanovu. Pas de deux iz Orašara bio je stalna točka njihovih svjetskih turneja u organizaciji British Councila. Kao koreografi ovaj balet su postavili u Wimbledon School of Art u Londonu. Zanimljivo je da se taj svestrani umjetnik bavi još kostimografijom i scenografijom, izradom nakita, fotografijom, slikarstvom i poezijom. Također je očito da ima veliku i vrijednu kolekciju kostima Yuresha.

    kolekcija orašara, Zagreb, privatno vlasništvoIzložba je otvorena 27. studenoga 2016. a može se razgledati do 26. veljače 2017. i zasigurno je kvalitetan umjetnički doprinos sve popularnijem Adventu u Zagrebu. Orašar u sinergiji s izložbom je ne baš čest spoj iznimne popularnosti, a ujedno i kvalitete umjetničkog djela objedinjujući ples, kazalište, kostimografiju, scenografiju, fotografiju, crteže, skice i instalacije. Autorica idejnog koncepta izložbe Vesna Ledić iskoristila je pozornost javnosti da (ponovno) naglasi potrebu formiranja Muzeja glazbe i kazališta jer hrvatska glazbena i scenska baština to zaslužuju.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 7. prosinca 2016.

Piše:

Sanja
Petrovski