Psihička kuća glazbe i plesa

Teatar &TD, Zagreb: Kuća na oštrici, red. Marina Petković Liker

  • Teatar &TD, Zagreb: Kuća na oštrici, red. Marina Petković Liker, foto: Nina Đurđević

    Krenimo od najave predstave, kako ju je bajkovito-arhetipski najavila redateljica Marina Petković Liker: Dvije žive u jednoj kući na oštrici, istovremeno manje i veće od prostora, u vremenu koje je zaustavljeno, a kojeg nastoje pokrenuti. One razgovaraju uspostavljajući vlastiti jezik isprepleten elementima zvuka i tijela, osjećajući se kao da su razgovor nesvjesnog i svjesnog, kao da su jedna zapravo. Kuća na oštrici mjesto je na koje će(mo) doći, koje će(mo) osjećati, i koje će(mo) pustiti da ječi….“

    Kuća na oštrici, ta psihička kuća našega bića razdijeljena je dvokomorno, na dvije apstrakcije – ples i glazbu. I dok desnu stranu pozornice Kina SC (redateljica se ponovo pobrinula za razotkrivanjem novog izvedbenog prostora u tom pupku studentskoga života) zaprema plesna sudbina plesnoga tijela, a određena arhetipom Matovilke – dugokose, zapletene djevojke, lijevu stranu zaprema sudbina glazbenice određene arhetipom Dorothy – njezinih crvenih, transgresivnih cipelica (u ovom slučaju – crvenim čarapicama) kojima je moguće apsolutno sve, pa i pobijediti Zlu vješticu Zapada.

    Spajanje plesnoga i glazbenog performansa u Jedno nije nimalo jednostavan zadatak, no redateljica Marina Petković Liker rastvorila je njihov susret u psihotičnoj kući Umjetnosti. I kao što ni (naše) duše pri međusobnim susretima same po sebi nisu jednostavne, tako su se i reference, naročito što se tiče glazbenoga performansa, rastvarale od Cageove kompozicije Water Walk iz 1959. godine – što je arhetipska poveznica sa šamanskim sviranjem na stolu prepunom staroga posuđa. (Naime, u toj je kompoziciji koju izvodi u kadi, Cage upotrijebio tridesetak objekata svakodnevice koje je postavio u izvedbeni suodnos s vodom; tako uz njegov tzv. preparirani klavir na sceni se našla naravno i kada napunjena vodom, blender s kockama leda, pet radio-aparata neuključenih u struju, gumena patka, zviždaljka itd. Odnosno, kao što je jednostavno pojasnio naslov: kompozicija se zove Water Walk jer sadrži vodu a on šeće dok izvodi glazbu.)
    Teatar &TD, Zagreb: Kuća na oštrici, red. Marina Petković Liker, foto: Nina Đurđević
    Nadalje, što se tiče glazbenih letvi kojima je Šamanka-Udaraljkašica ostvarila zadivljujuće psihičko sviranje po zidovima te unutrašnje kuće našega bitka i ništavila (Jean-Paul Sartre navedenim je pokušao demonstrirati slučajnost naše bačenosti u svijet), arhetipski me podsjetila na instalaciju na plaži Please Come In (1955) koju je Kazuo Shiraga osmislio kao poveznicu između rada grupe Gutai i prirode. Dakle, drveni konus deklarira okupaciju prostora dok sjekira označava napad na crveno obojane stupove. Navedeno navodim samo iz razloga potkrijepe koliko smo opterećeni (ili sam opterećena) arhetipskim/izvedbenim poveznicama, a riječ je samo o susretu dvaju tijela s visokoizvedbenim mogućnostima koja su postavljena u dramski odnos.

    Odnosno, kao što redateljica interpretira naslovni susret: „Polazišne ideje nadovezivale su se na elemente bajke, ali nismo se izravno bavile njihovim arhetipskim materijalom. Kuća na oštrici – naslov smo dugo osluškivale i tražile iznutra, u nama. S jedne strane kuća nam je davala osjećaj nečega konkretnog, fizičkog prostora, a pritom smo odabrale upravo bočni prostor pozornice Kina SC jer nam je taj prostor otvarao niz asocijacija i atmosfera s kojima smo htjele raditi. Kuća kao stvarni prostor, no i unutarnji prostor, unutarnja kuća, i mogućnost vezanja uz našu unutrašnjost, nesvjesne materijale. Oštrica – prostor grebanja, oštrice, stjenovitoga, ali i kao liminalni prostor biti na rubu."

    Zvučni početak; tama, tama, tama i odjek bobica graha, jedan po jedan padom u zdjelu… Arhetip Pepeljuge. Ona – nazovimo je Plesna Matovilka, duge, sapletene kose, arhetipski vezana uz niti, predivno, čisto tkanje, čija je i kosa satkana od niti, a jednako tako i grudnjak (koji je jednom niti povezan za suknju, a klizi strukturom kralježnice plesnoga tijela), sve u boji kože, pa tako i njezine ličke čarapice koje skida jedino u trenutku kada pleše po ploči, slici-postolju. Pritom kuću bitka nastanjuju i lutke-štakori koji moraju upotpuniti kuću naše unutrašnjosti jer i štakori, žohari, paukovi, mravi – svi su tu negdje sapleteni u radijatorske i instalacijske cijevi vanjske kuće naših psihoza.

    Za razliku od plesačice koja je određena bež bojom, bojom kože, Šamanka-Udaraljkašica kostimografski je određena crnim vuneno-debelim ogrtačem s crvenim čarapicama, ikonografski prizivajući pak obrnuti arhetip Crvenkapice ili pak transgresivne Dorothyne cipelice. I dok je Šamanka-Udaraljkašica u toj psihičkoj kući bitka otvorena glazbenim strujama prema smiraju energetskih strujanja kuće, Plesna Matovilka kao da neprestano priziva destrukciju, dekonstrukciju kuće, razgovor, odmotavanje, što je u potpunosti demonstrirano njezinim nervoznim piljenjem izvan scene, izvan kuće.

    I u trenutku navedenoga piljenja, Plesna Matovilka obuva cokule, teške cipele za hod izvan prostora kuće, dok Šamanka-Udaraljkašica nakon pitanja o končalu isto tako obuva teške, građanske čizme koje pritom mogu i poslužiti kao instrument po zemlji, podu kuće. I dok traje izvanscensko piljenje, Šamanka-Udaraljkašica započinje sviranje letvama po zidovima kuće, pri čemu je samo jedna letva crvena – ostale su bež boje, boje kože, boje zemlje, boje neutralnoga života, boje života bez krvi.
    Teatar &TD, Zagreb: Kuća na oštrici, red. Marina Petković Liker, foto: Nina Đurđević
    S obzirom na spajanje tih dviju apstraktnih umjetnosti u Jedno, navedena me predstava podsjetila na simbolički interakcionizam Georgea Herberta Meada (Mind, Self and Society, 1934), prema kojemu živimo u svijetu simbola, što znači da su sve interakcije određene razmjenom simbola. I nadalje: Sebstvo (engl. self) se indirektno razvija kroz preuzimanje stava Drugoga prema sebi kao objektu. Odnosno, Sebstvo je rezultat procesa u kojem Ja interaktira s Drugim koji refleksivno proizvodi Mene. Mene je, dakle, objektivizirano Ja, odnosno stav Drugoga prema Ja. Sebstvo i Drugi u neprestanom su odnosu i nameću se jedan drugome, a točka u kojoj se Sebstvo i Drugi sijeku jest Mene. Dakle, self (Sebstvo) se sastoji od nekoliko struktura: od Ja (I), Mene (me) i Uopćenoga Drugog (generalized other). Pritom je Ja tek djelomično osviješten element svijesti neke osobe – taj je dio svijesti osobi dijelom nepoznat ili je samo djelomično poznat. Mene pak predstavlja socijalizirani, vanjski, očekivani i uglavnom predvidljivi pojavni oblik osobnosti neke ličnosti. Inače je proizveden u procesualnoj dinamičkoj interakciji između Ja, Mene i Uopćenog Drugog, kako je to sažeto formulirao Ognjen Čaldarović u pogovoru hrvatskom izdanju navedene Meadove knjige.

    Pokušaj jedinoga verbalnoga spajanja u toj apstraktnoj kući bitka neuspješnim performativom (neuspješnim u smislu da molba ne dobiva i potvrdu-končalo) nastoji ostvariti Plesna Matovilka upućenim pitanjem (označenim arhetipskim tkanjem) bez odgovora Šamanki-Udaraljkašici: „Možeš, molim te, dodati končalo?" Upravo tim pitanjem Šamanka-Udaraljkašica transformira se kostimografski u svakodnevno odijelo, isto određeno bež bojom, no sada i građanskim čizmama; postaje nešto drugo… nešto udaljeno od izvorne prirodnosti njezinoga šamanskoga tkanja.

    Odnosno, kako o končalu interpretativno navodi redateljica: „Končalo – riječ koja nam se pojavila na početku probi tijekom prepričavanja jedne norveške bajke, 'končalo, razboj', 'možda će ti trebati'… Riječ koja je malko nejasna, ali postoji, koja ima veze s koncem, pletenjem, nekim strojem za tkanje itd. Riječ je začudna i pokušava se komunicirati kroz nju, ona pokušava izgovoriti tu riječ glasom sa što više sadržaja i odnosa, sa što više emocija. Kao san, kad ponavljaš neku riječ u snu, i pritom ti je sve jasno, no trenutkom buđenja, sve postaje apsolutno nepovezano, ostane riječ kojoj ne možeš dokučiti značenje. U konačnici to je i nemoć da se razumijemo, a i da sebe razumijemo."

    I ponovo apstrakcije ostaju razdvojene u svojim polovinama te dvokomorne kuće našega uma, gdje čitava priča o pokušaju komunikacije, o pokušaju razumijevanja, o pokušaju da se dobije topao odgovor Drugoga, od pokušaja da ne ostanemo na negativnim procjenama onih najagresivnijih u stadu, završava ženskim neredom – sve stvari te psihičke kuće bitka bačene su na crveni tepih; sve je vidljivo, nered nije gurnut pod tepih, i u tom smislu sve ostaje otvoreno, jasno uneređeno, psihička kuća iskreno ostaje otkrivena u unutrašnjosti kao kuća psihičkoga nereda, kako u uostalom i treba biti ako ne skrivamo unutrašnje maske transformacija… Uneređenost pokazuje da psihička kuća koja je unutar nas živi i hrani se samo izvan nas. Odnosno, kao što navodi redateljica – „to da Žena (koju osobno nazvah Plesna Matovilka op.a.) u ovoj predstavi mora imati dugu kosu izlazilo je iz unutarnjih procesa, praktički iz nesvjesnoga materijala.“ I tu je negdje dimenzija Ja (I), Mene (me) i Uopćenoga Drugog (generalized other). Tu negdje…

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 28. prosinca 2016.

    Kuća na oštrici
    autorski projekt Marine Petković Liker u suradnji s Kajom Farszky i Silvijom Marchig
    premijera: 5. prosinca 2016.
    režija, scena i svjetlo Marina Petković Liker, ples Silvia Marchig, glazba Kaja Farszky, kostimi Ana Fucijaš
    izvode: Kaja Farszky i Silvia Marchig

kritike i eseji