Nosorog u bijegu od policijske države

Uz 80. godišnjicu rođenja Tomislava Gotovca i 20. godišnjicu izvedbe performansa Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!

  • performansa Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!, foto: Boris Cvjetanović i ostali

    Pomalo nevjerojatno, ali navedeni Tomov performans nije uvršten u umjetnikovu monografiju, točnije, nedostaje 1997. godina u pregledu njegovih performansa i akcija (usp. str. 303). Istina, foto-dokumentacija je zastupljena: uvrštene su četiri fotografije Borisa Cvjetanovića od kojih i ona kultna – Tomovo prilagođavanje kiosku (stara škraba zelenih kioska iz devedesetih) kada mu se približila jedna anonimna gospođa-prolaznica, srdačno pruživši umjetniku obje ruke, želeći mu pomoći, prepoznavši u njemu dio duševne patnje kojoj je i sama vjerojatno sklona. Prethodno je ta brižna gospođa odložila dvije plastične vrećice negdje sa strane te zelene škrabe-kioska i ljudski pristupila umjetniku, ne prepoznajući u Tomovu činu umjetnički čin, nego duševni. Izložba Trg Maršala Tita, volim te! dokumentira foto-dokumente i video-zapis (sada u funkciji dokumenta) performansa Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita Trg maršala Tita, volim Te!, pri čemu je 9. veljače (na umjetnikov rođendan) upriličen i razgovor o Tomu, u kojemu su sudjelovali Darko Šimičić (Institut Tomislav Gotovac), Jadranka Vinterhalter (kao organizatorica Tjedna performancea na temu Javno tijelo gdje je Veliki Tom i izveo navedeni podnevni performans) i Janka Vukmir (Institut za suvremenu umjetnost).

    Tragom tih izložbenih i razgovornih činjenica podsjećam na neke podatke uz performans prilagođavanja. Naime, otvorenje Tjedna performancea na temu Javno tijelo (14. – 18. listopada 1997.), što je bila prva javna manifestacija performansa u Republici Hrvatskoj, a u organizaciji Jadranke Vinterhalter, 14. listopada 1997. pripalo je, kako je tada bilo najavljeno u glavnim medijima „doajenu hrvatskog performancea Tomislavu Gotovcu, filmskom redatelju i likovnom umjetniku". Pritom je u navedenoj najavi spomenut njegov Happ – naš happening izveden 1967. godine (provokacije radi – 10. travnja), koji je osmislio i izveo zajedno s Ivom Lukasom i Hrvojem Šercarom, i koji je u toj najavi određen kao „prvi performance u nas". No, od tada su se neke stvari što se tiče kronologije umjetnosti performansa kod nas promijenile, te Gotovac ipak kao svoj prvi performans navodi akciju u Đačkom domu u Mostaru iz 1954. godine, koja je u umjetnikovoj monografiji uvrštena pod nazivom Pidžama + četkica za zube. I nadalje, povodom objavljivanja prijevoda monografije RoseLee Goldberg kao prve povijesti umjetnosti performansa, navedena se kronologija spustila negdje još dalje, dublje u avangardni performans – npr. ulične akcije-provokacije Travelera kao i njihov gimnazijski hepening s osamljenim zagrebačkim magarcem koji ih je (i hepening i magarac) koštao izbacivanja iz gimnazije te su školovanje morali nastaviti u Beogradu (1922.); zenitističke večernje Marijana Mikca (1923.); Dadaističke matineje u Osijeku koju je organizirao dada-majstor Dragan Aleksić (1922.), a najavio ju je negativnom-reklamom kao „jednu kretensku matineju" tako da je posjećenost te dada-matineje bila iznad očekivanja. Inače, na foto-dokumentaciji Gotovčeva performansa Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita Trg maršala Tita, volim Te! (bilo bi zanimljivo ispisati foto-memoriju na temelju tih izloženih 21 fotografija) na jednoj su fotografiji zabilježeni Mario Kovač i Višnja Rogošić (fotografski su zabilježeni kao da se ne poznaju), koji su svega šest godina kasnije i objavili, preveli, uz Lanu Filipin, spomenutu prvu monografiju o povijesti umjetnosti performansa.

    Iz podataka iz 1997. godine saznajemo da se navedeni performans prvotno zvao Podnevni performance te da je umjetnik naknadno proširio naziv u Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita Trg maršala Tita, volim Te!. Sve navedeno potvrđuje još uvijek aktivna internetska stranica SCCA-a (Soros Center for Contemporary Art), što posebno veseli zbog dokumentacije i ostalih performansa na Tjednu performansa.

    performansa Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!, foto: Boris Cvjetanović i ostaliDanas, kada promatram foto-dokumentaciju navedenoga performansa, iščitavam navedeni performans kao živu sliku, skulpturu. Npr. čini se da je segment suodnosa umjetnosti performansa i kiparstva, pa jednako tako i arhitekture (Gotovac je inače nesuđeni arhitekt – prema očevoj želji), odredio Tomislav Gotovac a.k.a. Antonio G. Lauer navedenim performansom kojim se referirao na svoj kultni zagrebački performans, točnije 10. akciju-objekt Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari iz 1981. godine. Pri tumačenju odabira Meštrovićeva Zdenca života kao početne i završne točke performansa iz 1997. godine, koji je strukturirao kao esej o svojoj mladosti, o razmišljanjima koje je imao kada je kao četverogodišnji dječak došao prvi put u Zagreb, do Meštrovićeva Zdenca života koji je bio, kao što će često isticati, prvo veliko umjetničko djelo koje je tada 1941. godine vidio kad je došao u Zagreb, Tomislav Gotovac među ostalim, za Trg maršala Tita izjavljuje sljedeće: „To je bilo prvo veliko umjetničko djelo koje sam kao klinac od četiri godine vidio kad sam došao u Zagreb. Zdenac života i ona rotonda su sastavni dijelovi moga djetinjstva. Isto tako i Kazalište i Sveti Juraj i Leksikografski zavod i Pravni faks, Kavkaz... Čitav taj Trg su zapisi, sjećanja moga djetinjstva kada sam počeo primjećivati umjetnička djela oko sebe. I taj krug oko Zdenca života, krug-skulptura jest nešto inicijalno za moj način gledanja na vizualni život. (…) Performans Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita jest esej o mojoj mladosti." (Tomislav Gotovac, riječ je o razgovoru koji sam s umjetnikom vodila za časopis Frakcija 1997. godine.).

    Dakle, zašto živa slika, živa skulptura, skulpturalni performans? Tog listopadskog utorka (sjećam se da je bio utorak zbog nekih ne baš sretnih okolnosti koje su prethodile dolasku na podnevni performans) umjetnik je svoje tijelo postavio, prilagođavao objektima, počevši od Meštrovićeva Zdenca života, nastojeći prilagoditi svoju tjelesnu konstituciju svim oblicima koji su raspoređeni u gradskom prostoru – od Zdenca života (s antropomorfnim figurama, s odsustvom biljaka i životinja), zatim ogradi, stupu rasvjete, kutu zgrade… gdje je sada kao dokument – kultna fotografija na kojoj se Gotovac prilagođava svojim tijelom kutu zgrade koji spaja Rooseveltov trg i Trg maršala Tita. Naime, taj kut zgrade značajan je i po toj rubnosti kojom je Gotovac navedene protagoniste spojio i u svojem konceptu Paranoia View Art – Roosevelta kao teoretičara zavjere što se tiče Pearl Harboura i Tita kao velikoga teoretičara zavjere bivše YU, njezinoga imaginarnoga koncepta bratstva i jedinstva, koje se rastrovalo, iskesivši zube krajem osamdesetih.

    Tako je u spomenutom performansu umjetnik postavio dva parametra – Meštrovića i Hawksa. Performans je počeo (kao i obično) točno u podne znakom Gričkog topa te koncentracijom bacanja o pod žute teniske loptice i šetnjom uokrug Meštrovićeva Zdenca života. Odjeven u narančasti radnički kombinezon (kao npr. i u performansu Sam svoj pas), na kojemu je imao ispisano „Howard Hawks", u tenisicama, sa šiltericom i zaštitnim rukavicama, umjetnik polazi od Zdenca života, vlastitim tijelom obuhvaća, markira pojedine arhitektonske elemente koji okružuju Trg maršala Tita – primjerice rasvjetni stup, posudu za cvijeće, ogradu, klupu, spomenike, fasade sa završno-okvirnim povratkom Zdencu života – transponirajući cirkularnom formom performansa njegovu prstenastu skulpturalnu formu i prateći zakone kadra, ljudskih figura na Meštrovićevoj skulpturi. (Više o navedenom performansu pisala sam u knjizi o umjetnosti performansa u poglavlju o anarho-ocu HR performansa.)

    Autobiografsku dimenziju navedenog performansa iščitavam i u podatku s navedene web-stranice SCCA-a gdje je navedeno da je na tom trgu njegova majka (čije je prezime i performativno obznanio na rođendanskom performansu 2005. godine, pet godina prije smrti) imala stalnu klupu za razgovor s prijateljicama, a kojim je Tom označio početak i kraj svoga hodalačkog, arhitektonskog i prilagođavajućeg performansa. Podnaslov podnevnoga performansa Trg maršala Tita, volim Te! svakako da postavlja i relaciju s njegovim kultnim performansom iz 1981. godine, kojim je označio svoje drugo razodijevanje u Zagrebu – prvo je bilo dvije godine ranije na Muzičkom biennaleu na Trgu Republike (1979.) kao posveta Cageovoj teoriji slučaja i neodređenosti, a inicijalno u Beogradu, u Sremskoj ulici 1971. godine.

    I dalje, podnaslov navedenoga performansa kao i onoga iz 1981. godine može se postaviti u relaciju s Beuysovim kultnim performansom Kojot. Volim Ameriku i Amerika voli mene (1974.) čime Gotovčev podnaslov Zagreb, volim te!, odnosno iz perspektive 1997. godine – Trg maršala Tita, volim Te! iz konteksta Beuysove negacije neoliberalne Amerike dobiva ironijski predznak i podznak. I naravno, tu je relacija s Howardom Hawksom, koji se u performansu iz 1981. godine pojavljuje u podnaslovu performansa, kojim je označio igranofilmsku strukturu svoga nagoga hodanja Ilicom – "ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta". A 1991. godine ime/prezime Howarda Hawksa bilo je ispisano, ponavljam, na Tomovu narančastom kostimu; dakle, sve je isto i 1981. i 1997. godine.

    Više puta Gotovac će naglasiti, gledajući kultnu fotografiju performansa iz 1981. godine Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari, 1961., na kojoj je prikazan kako potrbuške leži na Ilici ispred crkve Ranjeni Isus, kako je parafrazirao ležeći položaj svećenika na obredu zaređenja, te da njegova figura na asfaltu podsjeća na nosoroga, ili njegovim riječima – čistu i iskrenu životinju, „životinju koja ide samo naprijed". Ujedno, Gotovac pritom ističe da na svahiliju riječ hatari znači upomoć, tako da i ovaj rad, performans znači u pomoć: „Ja sam usamljeni nosorog. Hatari!". Hawksov film govori o lovcima koji u Africi love životinje za zoološke vrtove, a počinje prizorom neuspjelog lova na nosoroga, koji je Gotovac upotrijebio kao simbol položaja umjetnika u bijegu od policijske države. Pritom tog crnog afričkog nosoroga (Diceros bicornis) danas više nema; istrijebili smo ga kao ljudska vrsta, što se simbolički može protegnuti i na simboliku autonomije umjetnosti u kontekstu navedena dva korelativna Gotovčeva performansa.
    performansa Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!, foto: Boris Cvjetanović i ostali
    Završno upućujem na sjajnu interpretaciju navedenoga Gotovčeva performansa i Stošićeve poezije kako je to sročila Barbara Crnčan u svom diplomskom radu Tijelo u poeziji Josipa Stošića i performansima Toma Gotovca (Osijek, 2014): „Gotovčevi performansi ispituju odnos stvarnosti prema tijelu i njegovim pokretima, kao što je slučaj i s plesačima suvremenog plesa, ali i sa Stošićevom vizualnom poezijom, a svo troje povezano je i usporedivo s minimalizmom. Dakle, bez dodatnoga kićenja: Gotovac je bez odjeće, a Stošićeva poezija bez tereta suvišnoga tekstualnog materijala koji je, dakle, maksimalno reduciran, stvara se velika napetost (…), progovara se o odnosu tijela i prostora te se ostvaruju neki pomaci u mislima, sa što manje korištenja nekih baroknih stvari, priče, drame..."

    Inače, u jednom se razgovoru Gotovac prisjetio i Stošićevih performansa, kao što ga se mnogi danas prisjećaju s obzirom da stoji u matrici početaka našega neoavangardnoga performansa, zajedno s Gotovcem…

    I za kraj, nešto autobiografsko iz moje perspektive. Upravo sam u povodu navedenog performansa vodila razgovor s Gotovcem za Frakciju (koju je tada uređivao sjajan Goran Sergej Pristaš, inače i inicijator te magazinske platforme za izvedbene studije). Sjećam se – dogovorili smo se za razgovor u kinu Europa, i Tom me na početku razgovora, opčinjen strategijom Paranoia View Art, upitao zbog čega se zgrada UN-a nalazi na East Riveru.
    Ja: Hmmm, ne znam. Zašto?
    Gotovac: Ne znam ni ja. Idemo sada na Vaša pitanja. (smijeh)

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 16. veljače 2017.

kritike i eseji