U maniri unakrsne rime

Predavanje Dvije Alme – dramatične sudbine dvaju žena Marijane Pintar (popratni plesni program u koreografiji Desanke Virant)

  • Marijana Pintar, Gradska i sveučilišna knjižnica u Osijeku

    U petak, 24. ožujka 2017. godine u prostorijama studijske čitaonice Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku (GISKO) u organizaciji Austrijske čitaonice, Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek i Austrijskoga kulturnog foruma iz Zagreba održano je predavanje pod nazivom Dvije Alme – dramatične sudbine dvaju žena. Predavanje je održala muzikologinja Marijana Pintar uz glazbeni program – snimka Laue Sommernacht, solo-popijevka Alme Mahler iz ciklusa Fünf Lieder i Bachov Koncert za dvije violine d-molu, II. stavak u izvedbi Alme i Arnolda Rosé, kao i uz popratni plesni program u koreografiji plesne pedagoginje i koreografkinje Desanke Virant i izvedbi Ive Šolčić i Martine Tomić. Potrebno je istaknuti da je projekt dio programa Kalliope Austrija / Žene u društvu, kulturi i znanosti Austrijskog kulturnog foruma Zagreb a osmišljeno je 2016. godine povodom obilježavanja 110. godišnjice rođenja Alme Rosé te je te iste godine predavanje održano u knjižnicama, glazbenim školama, gimnazijama i centrima za kulturu diljem Hrvatske, a gostovanje u Osijeku je kao dio Slavonske turneje (održano još u Valpovu, Požegi i Pakracu) ujedno i završetak tog ciklusa.
    Iva Šolčić i Martina Tomić, Gimnazija u Požegi
    U jednosatnom predavanju, kolažu riječi, glazbe i pokreta, muzikologinja Marijana Pintar je sa svojim suradnicama zorno i znalački uvela publiku u živote dviju Almi, violinistice Alme Marie Rosé (Beč. 1906. – Auschwitz, 1944.) i skladateljice Alme Mahler (Beč, 1879. – New York, 1964.). Pomičući fokus s jedne na drugu umjetnicu u maniri unakrsne rime, dvije Alme predstavljene su u kontekstu vremena i prostora u kojem su djelovale i živjele, ali i u međuodnosima s ljudima iz njihove neposredne blizine koji su bili njihova bezuvjetna podrška (kao što je to za Almu Rosé bio njezin otac) ili s onima koji su ih koristili kao svoju inspiraciju i posesivno ih čuvali za sebe i branili umjetnički razvoj (kao što je to više puta u svom životu s muškarcima za koje je bila vezana doživjela Alma Mahler). Životne priče dviju Almi, koje su bile, između ostaloga, vezane rodbinskim vezama – majka Alme Rosé bila je sestra Gustava Mahlera, prvog muža Alme Mahler, a po Almi Mahler je Alma Rosé i dobila ime, išle su svojim, drukčijim putevima, ali se dotiču u zajedničkom im porivu za umjetničkim djelovanjem, potragom za srećom, ali i tragičnim trenucima kojima su im životi bili ispunjeni – Alma Mahler je izgubila dva muža, a od četvero djece samo ju je jedno nadživjelo, dok je Alma Rosé završila u logoru Auschwitz (gdje je bila dirigentica ženskog orkestra).

    Iva Šolčić, Glaznena škola u PakracuUpravo ta težnja za samoostvarenjem žene i umjetnice prikazana je i kroz dvije plesne etide, minijature koje ne mogu biti poimane kao samostalna cjelina, nego su scenski dodatak i plesna ilustracija u sklopu predavanja. Plesne etide prilagođene su u koreografskom i izvedbenom smislu veličini prostora u kojem se održava predavanje, a to su najčešće ne-scenski prostori, odnosno manji prostori čitaonica, knjižnica ili učionica. Kako ističe i sama autorica Marijana Pintar, taj efektivan spoj riječi, glazbe i pokreta zanimljiv je publici, a napose mladima koji su se kroz ovo predavanje možda i prvi put susreli sa suvremenim plesom ili koji su prvi put uopće u živo vidjeli plesnu izvedbu.

    U prvoj plesnoj minijaturi, solo nastupu Ive Šolčić na glazbu Julesa Massenet Meditacija (intermezzo iz opere Thaïs) doživjeli smo trenutke uspona, ali i padova obje Alme. Pratili smo tijelo koje minimalističkim pokretima nesputano i slobodno osvaja prostor, a zatim na koju god stranu da krene nailazi na nevidljive prepreke i zidove koji ga nasilno guraju i odbijaju natrag prema početnoj poziciji iz koje je krenulo.

    Marijana Pintar je za kraj predavanja ostavila priču o dvije violine, jednu Alme Rosé, a drugu njezinog oca; o violinama koje su ih nadživjele i na kojima se sviralo od New Yorka u Metropolitan Operi (Almina violina) do povratka očeve violine u Beč – odakle je i krenula na svoj put po Europi, a gdje je koncertmajstori i dan-danas koriste, te ne čudi što na kraju plesačice izvode valcer koji svojim veselim i svečanim karakterom stavlja naglasak na one sretnije strane priča koje život piše. Valcer je odabran i kao antipod kontekstu logora Auschwitz u kojem je Alma Rosé sa svojim ženskim orkestrom bila primorana svirati valcere i na taj način uveseljavati nacističke vojnike i časnike u logoru.

    U tako kreiranoj promjeni raspoloženja i pozitivnom ozračju, doticaji života Alme Rosé i Alme Mahler ogledaju se i u fizičkom kontaktu dviju plesačica Martine Tomić i Ive Šolčić u drugoj koreografiji na glazbu Josefa Lannera Trennungswalzer, op. 19. Opisujući i upisujući u prostor široke, otvorene, kružne geste, one u partnerskoj igri jedna drugoj nude i pružaju sigurnu podršku. Pri tome također koriste rekvizitu, dva stolca čijim pomicanjem osvajaju prostor, o koje se oslanjaju u igrivom partnerstvu. Dramaturški su vješto promišljeni i minimalistički, precizni pokreti putem kojih plesačice oponašaju jedna drugu. Odnosno, nakon što jedna od plesačica napravi određeni pokret, druga pokuša napraviti isti takav. Oponašani pokret ili gesta u svojoj kvaliteti i energiji neminovno su drugačiji od onoga originalnoga, no time izvedba nije ni najmanje umanjena ili narušena, nego naprotiv, to samo naglašava dva senzibiliteta i dvije životne priče koje u svojoj različitosti ocrtavaju i poneku sličnost.

    © Katarina Žeravica, PLESNA SCENA.hr, 5. travnja 2017.

kritike i eseji