U stanju tihe buke

Performans Neizdrživo, Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, 30. ožujka 2017.

  • U četvrtak, 30. ožujka na glavnom zagrebačkom trgu performans Neizdrživo je, nakon niza akcija novoosnovane političke platforme Zagreb je naš, (re)uokvirivanjem kategorija shvaćanja stanja politike umjetnosti, progovorio o statusu socijalnog položaja umjetnika u trenutnom uređenju društva. Umjetnica Željka Sančanin na Facebook stranici opisala ga je kao: „…slučajnu, socijalno osjetljivu zonu (ne)razumijevanja. Također, najavljen je kao prvi u nizu javnih performansa u kojima se kroz minucioznu koreografiju imobilnih tijela želi svratiti pozornost na nepostojanje javnog diskursa vezanog uz položaj zagrebačke plesne scene.“

    Kada govorimo o dimenziji koreografskog u izvedbi Neizdrživo, treba započeti sa okvirom performativne izjave:„Mi Plešemo / We Dance“ koja je bila njezina prva tekstualna poruka. Ona je označila sve daljnje kretnje i gestiku, kao i ritam izvedbe koji su uvjetovali sinkronizaciju i raspored su-izvođača, slučajnih i namjernih prolaznika, odnosno gledatelja. Tim formulaičnim izrazom, sve slijedno referira se institucionalnom kontekstu plesa. Pojedinačni gledatelj ga mora kategorizirati kao ples. Na pitanje je li izjava „Mi plešemo“ bila viđena kao performativna izjava, a ne kao pogrešan opis, nije bilo moguće pretpostaviti odgovor u samoj socijalnoj dinamici izvedbe. Sama izvedba nije postavila prepreku ili predstavila dogovornost. Rijetki promatrači mogli su ubrzo stvoriti ideju pozornice iz postavljenosti performansa, odnosno pozicije aktera koji su svojom statičnošću, guerilla izgledom i obraćanju nikom određenom, odmah stvorili dojam ljudi koji nisu na svom (spontanom) mjestu, kako je to slučaj s uobičajenim prolaznikom trga.

    Zakulisjem gradskog prolaza Harmice, gledatelji su stvorili vrlo propusni ali pravilni polukrug po imaginarnom rubu onoga što se moglo priličiti pozornici. Oni su pronašli svoju poziciju i postali promatrači dok je ostatak koji se mogao naći u blizini događaja, odnosno u unutrašnjosti polukruga implicirane scene, pretvorio u su-izvođače. Proveo se spontani proces njihovog ne hijerarhijskog uključivanja u izvedbu. Mlada mama s kolicima kojoj je trebalo pomoći da se spusti niz stepenice jednako je plijenila pažnju, ako ne i više kao i popratno fotografsko dokumentiranje izvedbe od samih konfiguracija scena dvaju aktera, plesača, umjetnika koji su predstavljali protest. Sam taj protest nemoguće je tretirati kao funkcionalnu gestu, jer bi onda manje funkcionirao kao ples kakvim je predstavljen i imenovan ili ukoliko je kao takav bio neshvaćen, on sam nije bio dovoljno naglašen da ikad takvim postane. On nije nastojao angažirati niti je u svojoj inverznoj mirnoći bio korišten dovoljno intenzivno da dovede do propitkivanja ili neslaganja.
    Performans Neizdrživo, Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, 30. ožujka 2017.
    Uređeni postupak protesta, koji je na trenutke zasjenjivao proces vlastite dokumentacije, u svojoj je eksplikativnoj vrijednosti vodio bitku s ne interesnom razinom lijepog koja se stvarala u javnom prostoru, svakim, iako očekivanim, nepredviđenim prolaskom onih koji nisu postali promatrači i time postali su-izvođači. Sakupljač resursa za dom za životinje, vojnik iz Sarajeva koji je bio u potrazi za upaljačem i željan razgovora, turisti koji su odustali od fotografiranja… S takvim rasporedom slučajnih fragmenata, svi su jednako glasno govorili. Takav dijapazon sugeriranih perspektiva cijelog događaja nije rasvijetlio temeljne uzroke propitkivanog, započeo put prema prijedlogu rješenja niti uistinu kritizirao. Došlo je do harmonije realizma. Multiplikacije iste slike društva koje se samo utemeljuje kroz tu sliku. Serijalno, bez centriranja, zatvaranja ili prevladavanja jedne poruke. Predstavljeno je iskustvo najtiše javne konverzacije. Aproprijacija svakodnevnog pokreta, postojanja i nestajanja.

    Nazvan i opisan kao „Choreographic documentary on public disappearance“, idejnost djela je bilo kroz pasivnu hijerarhiju izvedbe i promatrača u javnom prostoru ilustrirati prikazano stanje društva: manjak borbe, rasprave, opozicije, konsenzusa. Inertno stanje i gubljenje potencijala. Skala intenziteta se regulira samim radom predstave, njena nenapadnost i opuštenost korespondira i uvjetuje ponašanje ostalih gledatelja i prolaznika. Odabirom javnog prostora, svi prisutni su radili automatski na razini prihvaćanja a ne na razini uvjerenja ili vjerovanja kakva su nam u osobnom prostoru i stanju inače poticaj za izlazak iz stanja inercije. Nije bilo prostora, poziva, izazova da se postane aktivnim. Izvedba ne djeluje na razini iznude političkog, društvenog ili ikakvog legalnog procesa, već kao postava ideje o ritualu ludičke navike reprezentiranoj u stanju tihe buke koja omeđuje i priječi diskurz. Iako se na prvu može činiti da u umjetnosti ovog performansa dolazi do zagovaranja i optuživanja, ona to zapravo ne prakticira. Unatoč tome ostaje kritično pitanje : uspijeva li biti diskusija između ljudi koji razumiju što govore?

    Izvedba je tekla, bez tenzije između forme i sadržaja i završila naglo i neprimjetno ali ne djelujući blokirano. Unutar društvenog razumijevanja konteksta, individualni problem nije omasovljen, nije jasno čiji je, pa tako niti koga sve dohvaća te je kreativno vizioniranje gledatelja ostalo ograničeno. Stvari se ne čine vidljivima već ne-vidljivima i na to je izvedba Neizdrživo, baveći se protestom, nevidljivo protestirala.

    © Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 6. travnja 2017.

kritike i eseji