Anarhičan performativ s točkom

Uz promociju monografije Svena Stilinovića Neču. (ur. Branka Stipančić, DAF, Zagreb, 2017.), i izložbu Slobodan reći Neču (autorica koncepcije izložbe: Jasmina Bavoljak) Art Salon, Ilica 12, Zagreb, 31. ožujka – 8. travnja 2017.

  • Monografija Svena Stilinovića Neču., ur. Branka Stipančić, DAF, Zagreb, 2017.Dva ključna iskaza koja opisuju umjetnost Svena Stilinovića, a pritom mislim prije svega na njegove akcije i umjetnost performansa, su s jedne strane konstativ Geometrija krvožednosti kojim umjetnik konstatira sveopću antropologiju zla, a drugi je performativ Neću koji priziva jačinu slobodarske autonomije volje, i to s tvrdim č i točkom (a ne s pravopisno persuazivnim uskličnikom). Dakle, konstativ Geometrija krvožednosti i performativ Neču. čine okosnicu anarhoarta Svena Stilinovića kojima demonstrira vlastiti slobodarski stav prema svijetu. Što se tiče rada Neću/Neču, nekoliko je njegovih varijacija, i upravo je varijacija rada iz 2016. ispisana krvlju, ona koja je aplicirana na naslovnici knjige. Varijacija iz 2014. godine (s pravopisnim mekim ć) u umjetnikovu opisu rada glasi: „Crno neću napisano na crnom kvadratu.“ I nadalje kako slijedi u opisu rada: „Neću sve! / Negacija svijeta predmeta. / Neću na simboličan način predstavlja vlastiti odnos prema / strahu od odbijanja, točnije nemogućnosti da se jasno nešto odbije / čemu nas oduvijek i odmalena uče.“ U sjajnom razgovoru s bratom Mladenom (koji se nalazi u monografiji) umjetnik se prisjeća da je prvu varijantu Neću izložio osamdesetih u Podroomu u drugom formatu; kako navodi, „pisalo je malim slovima na papiru tako da se jedva vidjelo". Odnosno, kao što za to vremenski kasnije, jače, tvrdo Neču kustosica izložbe Jasmina Bavoljak ističe da je taj „[s]imbol ljudskog dostojanstva i revolta, u duhu svojih art frendova, pretvorio (…) tako još jednom u umjetnost“.

    Što se tiče krvožednosti ekonomije, u okviru Svenova konstativa o geometriji krvožednosti, prve teorije koje su preletjele Atlantik u avionima, koje su iznajmili MMF i Svjetska banka, bile su ekonomske teorije neoliberalizma; bila je to tzv. doktrina šoka koja je ciljala na istočnoeuropsku ekonomiju kao sustav naslijeđen iz socijalizma. Upravo na tragu te ekonomske krvožednosti neoliberalnoga kapitalizma, sedmu varijaciju navedenoga performansa Sven Stilinović izvodi na 13. PUF-u (Međunarodni kazališni festival, Pula, 2007.), na poziv Branka Sušca, u kojemu je sudjelovao i David Belas, koji je na sotonsku izvedbenu fotografiju menadžerskoga pape Jacka Welcha aplicirao ispisanu poruku: „Ljudi uopće ništa ne žele osim da se njima pristojno vlada.“ Dakle, performans o menadžerskom papi umjetnik je izveo godinu dana prije same svjetske financijske krize, prije ulaska u treću fazu, najmračniju fazu korporatizma označenoga umjetno iniciranom svjetskom financijskom krizom, kako je korporatizam definirao njegov teoretičar Jeffrey Grupp.

    Stilinovićev performans Geometrija krvožednosti (1993.-2001/2007.) razmatrala sam već u okviru svoje knjige o kronotopima našega domaćega performansa, i to u okviru kronotopa scene MMC-a Palach, riječke scene koju je devedesetih okupljao Damir Čargonja Čarli. Mislim prvenstveno na razdoblje od 1997. do 2008. godine kada Palach djeluje pod vodstvom uprave Multimedijalnoga centra d.o.o., tvrtke uz koju se često veže sintagma „poduzeće u kulturi“. Sâm je Stilinović tu izvedbenu energiju MMC Palach u više navrata prepoznavao kao energiju avangardnog Cabaret Voltaire. Navedeni rad sam, kao paradigmatski iz navedenoga razdoblja MMC-a Palach, interpretirala u okviru izvedbenoga modusa klanja životinje, prinošenja životinjske žrtve U Ime Umjetnosti. Bio je to distopijski, antiutopijski performans pri čemu je, kako je to naveo Branko Polić, distopija negativna utopija, a antituopija neutralna ili nulta utopija. U razdoblju od 1993. do 2001. godine Sven Stilinović izvodi šest varijacija performansa Geometrija krvožednosti, a pritom je peta varijacija performansa u Dubrovniku (Art radionica Lazareti) 2000. godine uključila i klanje janjeta za pomrčine Sunca, kako je umjetnik rekao, za spas svijeta. I nadalje njegovim riječima: „Nitko ne može poreći da ga nisam spasio. Ima i tu malo ironije. Što osjećam? Nije lako, nije lako ubiti životinju.“
    Sven Stilinović, Geometrija krvožednosti, Galerija O.K. (MMC Palach), Rijeka, 1999.
    Na izvedbi u riječkom Palachu na Dan planeta Zemlja (!) 1999. godine (treća varijacija Geometrije krvožednosti) ritual je rezanja životinjskoga srca završio vađenjem Baudrillardova citata iz središta krvave mase mesa: „Umjetnost je svuda zato što se umjetničko djelo nalazi u srcu stvarnosti.“ Ritualno komadanje pečenoga janjca, socijaliziranu krvoločnost koja ujedinjuje i tajkuna i umjetnika umjetnik izvodi odjeven u majicu na kojoj je krvlju ispisano Vlast je vlast Slast je slast. Krvlju natopljena majica, koja postavlja dodire između slasti i vlasti, rastvara antropologiju zla, svakodnevnoga nasilja nad drugim bićima, političko nasilje i ratove koji se očituju kao proteza onovremenih političkih govora, a koji ujedinjuju podjednako i tajkune i umjetnike. Sâm umjetnik pritom provlači klasičnu priču koja fascinira medije – seks, rat i religija, ukratko tabui.

    Još jedna crtica o anarhoartu Svena Stilinovića. Riječ je o radu Vlasti se nas ne boje nego se boje onoga što bismo mogli postati koji je priredio za otvaranje Galerijskoga centra Varaždin 6. ožujka 2015. godine (Uska ulica, Varaždin), u organizaciji Ivana Meseka, varaždinskoga homo-performera. Performans umjetnik nije izveo već su ga u njegovo ime izvela dvojica varaždinskih umjetnika koji su pridržavali bijeli transparent s navedenim ispisom „Vlasti se nas ne boje nego se boje onoga što bismo mogli postati“ – dakako, u crnoj boji jer Država – kako to navodi Sven – označava sa svojom totemističkom zastavom jedino smrt. Drugo i ne može s obzirom na rituale smrti koje Država sustavno provodi. Taj rad na neki način ironično priziva jedan drugi: Bez naziva iz 1981. godine u kojemu Stilinović aplicira citat iz Filozofije u budoaru markiza de Sadea o tome da ipak svi ljudi teže despotizmu – što je prva želja koju nam priroda podstiče.

    Zoran Senta, glavni urednik DAF-a, smatra kako nema anarhizma bez umjetnosti te je na tome tragu sjedinjenih anarho i art strategija predstavljena i monografija Stilinovićeva anarhoarta. „Da nije bilo Living Theatrea, Johna Cagea, Vlade Kristla, brojnih pjesnika, slikara i drugih umjetnika, svjetska bi umjetnička scena zaista bila osiromašena. Oni su svi bili veći anarhisti od onih koji sebe tako nazivaju; oni su u svoj umjetnički izražaj kontinuirano unosili anarhističke ideje, inspirirali su se na anarhističkoj misli, na neki su način, ma kako to patetično zvučalo, živjeli anarhizam. Cage je čak jednom rekao da ga sve manje zanima glazba, a sve više društveni problemi, upravo anarhizam. Njegova je rečenica: 'Ako volimo čovječanstvo i svijet na kojemu živimo, naš je pravi zadatak revolucija.'“ (Zoran Senta, Zarez, broj 266)

    Inače, predgovor Stilinovićeve monografije ispisuje Ivana Bago koja, među ostalim, ističe u kontekstu Svenove dokumentarne krvožednosti Krležin esej Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića kojim je 1933. započeo sukob na književnoj ljevici (kulminaciju čini Dijalektički antibarbarus iz 1939. godine), a u kojemu je Krleža zacrtao vrlo jako oporbu protiv socrealizma u umjetnosti iskazom o tome da umjetnost nastaje iz primozga, u crijevima, a ne u racionalnoj eskapadi mrtve živosti. Ukratko, pitanje stvaralačkoga dara nije pitanje razuma i mozga, odnosno krležijanskom rečenicom: „Umjetničke istine naviru više iz primozga, iz mutnih strasti i tjelesnih tajna, vrlo često iz nečistih nagona i suludih slutnja, a gotovo uvijek proturazložno, prkosno i elementarno kao vrućica." Nakon spomenutoga kritičkoga predgovora Bago, slijedi tekst Branke Stipančić kao urednice te moćne monografije, razgovor Mladena Stilinovića sa Svenom, tekstovi Raše Todosijevića i Gorana Trbuljaka, razgovor s umjetnikom o varijacijama Geometrije krvožednosti, tekst Vlade Marteka, Svenova Kratka povijest vremena – Geometrija krvožednosti te esej Branka Cerovca.

    I završno jedna anegdota za koju sam isto tako saznala iz sjajnoga razgovora s bratom Mladenom u monografiji, kada se Sven prisjeća svoga početničkoga filma Početak: „I čak sam dobio kritiku za film Početak u Telegramu. Napisala ga je, inače dobra kritičarka, Giga Gračan. Imao sam šesnaest godina, a ona mi je zamjerila da sam starmal, jer da negativno gledam na svijet. Film je bio u stvari jednostavan: glavni lik (Marijan Pongrac) uništava natpis na papiru „kraj“, trga ga, žvače, pali. To je trominutni film, ili čak i manje. Povodio sam se za time da na završetku filma uvijek piše kraj, ali ne i u mom filmu, jer se film u našim mislima nastavlja i nikad ne znaš kuda ta priča ide.“

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 19. travnja 2017.

kritike i eseji