Umjetnik rata

Performans Zeleni zagrljaj – 17 dana, 29. ožujka 2017. i otvaranje izložbe Zeleni zagrljaj Milana Božića, Galerija 90-60-90, Pogon Jedinstvo, Zagreb, 30. ožujka – 1. travnja 2017.

  • Milan Božić, performans Zeleni zagrljaj – 17 dana, 2017.

    I u najnovijoj izložbi i performansu Zeleni zagrljaj Milan Božić – dragovoljac Domovinskog rata, ratni vojni invalid i djelatni časnik Hrvatske vojske, i umjetnik koji na našu vizualnu scenu od početka svog umjetničkoga rada (prve performanse krajem devedesetih izvodi s Vlastom Delimar) donosi direktno, realno iskustvo Smrti – tematizira taj šok na crno. Podsjećam ne umjetnikove-ratnikove početke. Prvi performans umjetnik Božić kao traumatično ranjeni ratnik ostvario je u duo-performansu Razgovor s ratnikom ili žena je nestala (1999) Vlaste Delimar. Zamjetno je da od 2005. godine, kada Delimar i Božić pokreću projekt Moja zemlja, Štaglinec, izostaju zajednički performansi, a Milan Božić se sve više kreativno osnažuje u izvedbama vlastitih radova, koje bismo mogli odrediti kao autobiografske performanse posttratumatske teksture koje grebu po – parafrazom Goetheova Fausta – trojedinstvu laži, umorstva i politike.

    Milan Božić, performans Zeleni zagrljaj – 17 dana, 2017.I u ovom najnovijem performansu Milan Božić kao i netom nakon skidanja uniforme – nastoji razriješiti postraumatsko iskustvo. Iz medijskoga cinizma, lažnih činjenica, lažnih figura, lažnih branitelja, ili ono što se sada naziva alternativna činjenica, dakle, spin ili laž, Milan – umjetnik, nekoć časnik Hrvatske vojske – odlučio je izložbeno progovoriti o dezerterstvu u Hrvatskoj vojsci tijekom Domovinskoga rata (danas se neki od tih istih ljudi, prema pravilima životnog cinizma, nalaze na vodećim položajima s typhosom, nadutošću političkoga tijela). Referencu na sedamnaest dana vlastite Kalvarije u zelenom zagrljaju šume kod Topuskog kada su ga napustivši položaj „Ti veliki sinovi domovine, dragovoljci i hrabri ratnici, moji dragi sugrađani i suborci Utrinjani, svi do jednoga, predvođeni zapovjednikom, ostavili samog samcatog kao jedinog Utrinjana na borbenom položaju u šumi Dva jelena" umjetnik označava foto-dvoredom, gotovo špalirom rastvaranja memorije-kraste: sedamnaest fotografija u boji – na jednom izložbenom zidu i istih takvih (što se tiče motiva) crno-bijelih fotografija na drugom izložbenom zidu čine 34 fotografija kao pozitiv i negativ istine, kao crno-bijela i kolor varijanta svih alternativnih činjenica, lice i naličje ljudi bez savjesti. Riječ je o pogledu s prozora Milanove kuhinje. Kronotop – novozagrebačko naselje Utrina, 1986.; jedna u nizu utrinskih zgrada kao zgrada obitelji vojnih lica, kakva je uostalom bila i Milanova obitelj s obzirom na figuru Oca, vojno lice – zrakoplovac.

    Milan: „Priča je vezana uz jednoga majora Jugoslavenske narodne armije koji mi je bio susjed i jednom je prigodom Dule rekao da će Slobodan Milošević napraviti ovdje reda…“ Umjetnik, tada civil, ulazi u nacionalni/nacionalistički sukob. Majorova obitelj, u skladu općega ratnoga nesklada, odselila je iz Zagreba. Bio je to tragičan uvod u Zeleni zagrljaj. Dana 17. kolovoza 1990. Milan se aktivno uključio u dragovoljce. Dakle, navedena je zgrada u novozagrebačkom naselju Utrina bitna kao topos pogleda s prozora Milanove kuhinje i tridesetak godina kasnije.

    Milan Božić, performans Zeleni zagrljaj – 17 dana, 2017.Umjetnik-ratnik izložit će još i svoje vojničko odijelo-uniformu (maskirni prsluk HV-a), uz očevu uniformu zrakoplovca (kapa i gornji dio uniforme), kao što će izložiti i oružje koje je koristio u ratu (tri pištolja) te pušku iz neprijateljskoga transportera koji je ratnik Milan uništio ručnim bacačem. „Priču s oružjem završio sam i više me ne zanima – stoga sam i izložio te pištolje na zidu. Potpuno sam završio tu priču s oružjem davnih dana. To je oružje i službeno onesposobljeno, svoje je zlo napravilo.“ U samom performansu umjetnik je izložio i ponudio, gotovo kristološki zbog te metaforičke i realne Kalvarije, u ime svih kandidata smrti, vlastite rane iz toga rata (rane su markirane tamnim flomasterom). Nuditas temporalis, primijenimo li jednu od oznaka četiri tipa nagosti koje su razlikovali srednjovjekovni teolozi.

    Izložba je dijelom strukturirana, kao što sam uvodno naznačila, kao artefakt performansa; naime, u prvom dijelu izložbe umjetnik izlazi u očevoj uniformi (samo gornji dio uniforme, pri čemu donji dio tijela s markiranim ranama ostavlja nag), ispod očeve uniforme umjetnikov je maskirni prsluk HV-a. U tom prvom dijelu izložbe umjetnik na zid čavlima zabija očevu uniformu, maskirni prsluk HV-a, oružje; slijedi čitanje odlomka iz romana Vladane Desnice Proljeća Ivana Galeba (segment o bolničarki i njezinoj ljepoti, krhkoj, labilnoj ljepoti, natopljenom strepnjom, u kojoj nešto vječito, ono što bi Rudolf Otto nazvao – „mysterium tremendum“ i „mysterium fascinans“, upozorava na čudesnost njenog postanka) nakon čega slijedi i revolucionarna pjesma Padaj silo i nepravdo, nadahnuta Hvarskom bunom pučana predvođenih Matijom Ivanićem, a u kontekstualizaciji navedene pjesme Božić ističe da je bila i himna Hvarske partizanske čete Matija Ivanić. Izrazito moćno jer danas revolucionarne pjesme više ne nastaju kao što nema ni revolucija. Pri završetku performansa umjetnik zaogrnut u crnu togu (simbolički – toga, realno – prekrivač) interpretira vlastiti performans, rastvara pitanje umjetnosti i pitanje revolucionarne snage pjesme Padaj silo i nepravdo. Odnosno umjetnikovim riječima: „Ova pjesma je buntovnička, kao što je i ova izložba buntovnička.“

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 19. travnja 2017.

kritike i eseji