Strast i osobnost

Ljiljana Gvozdenović i Mladen Mordej Vučković, Miljenko Vikić. Trubadur Talije, Hilarion, Zagreb, 2017.

  • Ljiljana Gvozdenović i Mladen Mordej Vučković, Miljenko Vikić / Trubadur Talije, Hilarion, Zagreb, 2017.Na Međunarodni dan plesa, 29. travnja 2017. koji se živopisno i raznoliko obilježavao u kazališnim i vanjskim, ambijentalnim prostorima lijepe naše, u zagrebačkom HNK-u u podne je održana promocija monografije Miljenka Vikića naslovljene Trubadur Talije. Autori Ljiljana Gvozdenović i Mladen Mordej Vučković su i sami ukorijenjeni u baletnoj umjetnosti, dugogodišnji revni i predani sakupljači povijesnih materijala i istraživači hrvatske baletne scene, a knjiga je još jedna u nizu lijepih izdanja, sistematično obrađenih i pregledno prezentiranih podataka, iz područja plesa i glazbe nakladnika Hilarion iz Zagreba.

    Prva asocijacija na baletnog umjetnika, plesača i koreografa Miljenka Vikića čini se sadržana u dvije rečenice iz njegove poruke za Dan plesa: „Čovjek koji pleše, čovjek je strasti i ljubavi. Cijeli moj život sastoji se od strasti, ljubavi i plesa“. I utoliko mi se sam naslov monografije učinio malo blijed za umjetnika koji je zapamćen po izazovnom, dionizijskom scenskom erosu i bakanalu, ekscentričnom privatnom odijevanju i koji je svojedobno prilično isprovocirao ćudorednu javnost svojim poimanjem slobode tjelesnog izražavanja. No, s druge strane, Vikić je, već po samoj činjenici da je umjetnik iz Dubrovnika, i - trubadur, a fotografije i kritike nastupa ovog iznimno markantnog plesača vezane uz uloge temperamentnog Tibalda, lirskog Mirka kojeg zavodi Đavo u selu, (čudesnog) Mandarina, Čovjeka (pred zrcalom), Mladića koji izaziva žudnju Napuštenih, usamljenih djevojaka, Pjesnika-lutalice, upućuju na onu apolonijsku stranu plesne umjetnosti profinjenog sklada sadržaja (priče lika) i forme (tijela).

    Također je zanimljiv odabir Muze u naslovu – Talije, (a ne Terpsihore) koja je zapravo u raspodjeli dužnosti devet sestara zaštitnica komedije, ali i sinonim za kazalište uopće, čime se nesumnjivo aludira na širinu Vikićeva interesa i impresivnog opusa: kao plesača (koji je prošao nacionalne scene Beograda, Sarajeva i Rijeke da bi se do kraja ostvario u dvadeset godina nastupa u HNK-u u Zagrebu), koreografa kazališnih i televizijskih baleta ali i autora koreografija i scenskog pokreta u operama i dramskim predstavama u kazalištima diljem Hrvatske.

    Miljenko Vikić je uostalom svoju umjetničku karijeru i započeo kao glumac; statiranje u filmu koji se snimao u rodnom Dubrovniku (Majka Katina Nikole Popovića, 1949.) imalo je fatalne posljedice jer ga je usmjerilo prema kazalištu. Na visokoj glumačkoj školi u Beogradu otkriva balet, koji postaje životno opredjeljenje, no i kao plesač modernog senzibiliteta Vikić je izrazito glumstven i nezaboravan baš u karakternim, glumački izrađenim ulogama, uz koje se često veže i radosno opasna, groteskna maska i travestija. On je Kapetan Kuka, Pepeljugina sestra, i majka vragoljaste Lize – beskrajno komična udova Simon. A sam kaže: „Nikada nisam imao neku naročitu tehniku plesanja, ali sam uvijek bio svjestan da publiku držim u šahu, u ruci. Mislim da sam imao neku osobnost.“

    Kao koreograf Vikić je „okrenut gotovo uvijek ženskim likovima (…) čija je strast razarajuća..“ pa su tu Ciganka Rada (Makar Čudra), Papisa Ivana, Lorcina Žena i bodež i najpoznatija Carmen (iz popularne Bizet-Ščedrin inačice), koju je tri puta uspješno postavljao za prvakinje zagrebačkog baleta Vesnu Butorac, Almiru Osmanović i Irenu Pasarić. Silna je šteta što nemamo nikakve snimke za balet prilično neobičnih, angažiranih tema i ideja kao što je Papisa Ivana (na glazbeni kolaž Bacha i Papandopula u izboru Ksenije Savin), ili SF balet Kentaur XII na glazbu Alfija Kabilja, i to je danas teško zamislivo. Nedostupni su, ako nisu i zauvijek izgubljeni Vikićevi TV-baleti; autori monografije spominju prilično nepoznate i prilično intrigantne naslove i radove, primjerice Tijelo žene Krešimira Fribeca, Export jazz Boška Petrovića i Grafiku Dubravka Detonija kao baletni triptih koreografa Vikića i redatelja Raukara (Raukar je uopće, rekla bih, zadužio hrvatsku umjetnost združujući glazbene i plesne autore i to bi jednom netko trebao stručno i seriozno obraditi).

    Priča o Miljenku Vikiću nedjeljiva je od povijesti hrvatskog baleta, utkana u vremenski sedamdesetak godina dugo, prostorno vrlo široko (cijela Hrvatska i značajan dio bivše Jugoslavije) razdoblje. Njegova je generacija napravila onaj veliki iskorak u Europu i svijet u potrazi za novim izazovima, a on je svoje izazove pronalazio i – hrabro nudio u domovini. Prateći ga kroz ovu bogato ilustriranu knjigu (272 stranice), pozvani smo na repeticiju gradiva, uspoređivanje poznatih i novih podataka, sadržaja baleta i njihove recepcije; prepoznavanje i povezivanje imena i likova interpretatora i autora. (Trudimo se u napetosti mišića, poziciji, izrazu lica i plesačkoj gesti naslutiti, osjetiti, energiju i izražajnost, tehniku i stil plesanja, a preko kostima vizualni dojam, poetiku, likovnost predstave.)

    Završni dio knjige je ostavljen prijateljima i suradnicima Miljenka Vikića; kratkim, i emotivnim i stručnim zahvalama za suradnju, prijateljstvo, nadahnuće i neiscrpno davanje u svakom pogledu.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 3. svibnja 2017.

Piše:

Maja
Đurinović