Kiborgizacija ili od golog majmuna do izvedbe nadtijela

Uz Stelarcovo predavanje uz videoprojekciju i izložbu fotografija, Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb, 9. svibnja 2017.

  • Stelarcovo predavanje uz videoprojekciju i izložbu fotografija, 9. svibnja 2017., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb

    Za razliku od, recimo, Vlaste Delimar, da uzmemo domaći primjer performativnosti tijela, a koja u svojim autobiografskim performansima koristi vlastito tijelo kao medij utočišta vlastitoga identiteta, zasigurno je da za australskoga umjetnika performansa i profesora na Sveučilistu Curtin u Perthu Stelarca (Stelios Arcadiou) tijelo nije medij njegova identiteta, nego ga, pod okriljem posthumanizma, nadopunjava tehnologijom, kao što je to pokazao, primjerice, rad treće uho koje je operativnim putem umetnuo u podlakticu, i kojim radi na poboljšanju kapaciteta tijela, kao što to radi npr. pacemaker. Ukratko, ljudsko tijelo Stelarc je proglasio zastarjelim i radi na objektivizaciji tijela dodavanjem senzora, instrumenata i sučelja, oblikujući od njega kiborški sustav, izvedbenu dihotomiju prirode i kulture, sa završnim modusom prema robotici.

    S obzirom na to da su šezdesete određene kao vremenska inicijacija umjetnosti performansa, možemo aforistički reći – izvodim onako kako se osjećam jer svako je tijelo u povijesti također događaj u povijesti tijela, kako to navodi, npr. Blacking u okviru antropologije tijela. I dok je La Mettrie u djelu Čovjek-stroj čovjeka – kojega će (dakle, čovjeka) Desmond Morris atribuirati kao golog majmuna, gologa čovjekolikoga majmuna (The Naked Ape, 1967) – definirao u okviru mehanicističkog materijalizma kao životinju ili stroj koji gmiže uspravno, guru suvremenoga body arta Stelarc na predavanju Psycho/Cyber: Odsutna, zastarjela & napadnuta tijela (Eurøkaz, 1996) tzv. nedostatke tijela izravno kompenzira tehnologijom. Tako je bilo i ovom prigodom, 21 godinu kasnije u Tehničkom muzeju s umjetnikovim potenciranim simpatičnim smijehom kojim prati pojedine postaje svoje biotehnološke umjetnosti. Podsjećam da smo godinu dana nakon tog sjajnog Stelarcovog predavanja svjedočili tzv. krvavom 11. Eurokazu kada je zagrebačka publika imala priliku vidjeti neke predstavnike ekspresivnoga body arta. Bila je to onda zaokružena slika koncepta Body Radicals u koji su obično uključeni umjetnici/ice ORLAN, Ron Athey, Stelarc, Franko B i Annie Sprinkle.
    Stelarcovo predavanje uz videoprojekciju i izložbu fotografija, 9. svibnja 2017., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb
    I dok je Stelarc 1996. godine boravio u Zagrebu, zahvaljujući Gordani Vnuk, ove godine imali smo prigodu prisustvovati njegovu predavanju zahvaljujući Sibili Petlevski s Akademije dramske umjetnosti i Lidiji Fištrek s Veleučilišta VERN, pa je tako i uvodno istaknuto kako je to prvi put da je Hrvatska zaklada za znanost financirala dolazak jednoga umjetnika u okviru interdisciplinarnoga znanstvenoga projekta Kako praksom vođeno teorijsko istraživanje u umjetničkoj izvedbi može doprinijeti hrvatskoj znanosti (voditeljica: Sibila Petlevski), koji demonstrira prožimanje umjetnosti i znanosti, i u tome smislu Stelarc kao predstavnik biotehnološke umjetnosti neprestana je matrica istraživanja te znanstvene platforme.

    Upravo su navedene dvije znanstvenice predložile program Tehničkom muzeju koji radi na programu prožimanja znanosti i umjetnosti, čega se nažalost neki – još uvijek u doba postdisciplinarnosti groze. Inače, Lidija Fištrek na skupu Narratology and Its Discontents: Narrating beyond Narration, održanom od 6. do 8. travnja 2017. (također u sklopu spomenutoga projekta Sibile Petlevski) održala predavanje o Stelarcu, o tome kako je cijela generacija super-tijela s nadljudskim moćima kreirana kako bi oponašali osobine bogova, čime se još jednom producira dihotomija o prirodi vs. kulturi, o tzv. nemoćnosti ljudskoga tijela u odnosu na kulturološku kiborgizaciju.

    Markus Hallensleben u uvodniku zbornika Performative Body Spaces ističe kako je u medicinskom smislu danas vrlo lako promijeniti ljudsko tijelo, za razliku od nekadašnjih religijskih tabua koji su se protivili bilo kakvim artificijelnim izmjenama tijela. U tome smislu izgubili smo antropološki i antropocentrični označitelj tijela, odnosno, kako navodi Baudrillard, ljudsko je tijelo nestalo. Dakle, više nemamo tijelo i ne možemo ga kontrolirati jer je ono, što se tiče kulturnoga identiteta ljudske vrste, etničke skupine i rodnih bića, promjenjivo. I dok je živo ljudsko tijelo (navodno) izgubilo integritet, umjetničko je tijelo postalo umjetničko djelo i kao takvo dio javnoga prostora.

    Stelarc, foto: Nina Sellars, stelarc.orgPritom Markus Hallensleben ističe kako nakon otkrića rendgenskih zraka futuristi više nisu vjerovali u neprovidnost ljudskoga tijela te kada se prvo ljudsko biće sigurno vratilo iz svemira, Yves Klein je (1960) postavio svoje tijelo kao živu skulpturu – Un homme dans l'espace! Le peintre de l'espace se jette dans le vide! (Čovjek u svemiru! Slikar prostora baca se u prazninu!), Le saut dans le vide (Skok u prazninu).

    Ukratko, Stelarc je svojim iznimnim predavanjem potvrdio kako je daleko zanimljivije slušati autointerpretacije umjetnika/ica od ponekad teorijskih nadinterpretacija. Tako smo u njegovoj autointerpretaciji pratili put njegova body arta i kiborške umjetnosti od suspenzija vlastitoga tijela (npr. City Suspension u Kopenhagenu 28. lipnja 1985. kada je povezao kuke s vlastitom kožom i Kraljevskim kazalištem) preko koncepta Treće ruke (Tokio, 1976-1908) pa sve do demonstracije koncepta trećeg uha u podlaktici. Odnosno, kao što navodi Žarko Paić u tekstu Duša u doba tehno-bestijarija: Posthumanizam i životinja da kiborgizacija tijela „nadilazi granice virtualnosti kao privida zbilje. O tome dostatno svjedoče eksperimenti s trećom rukom. U suvremenoj umjetnosti kibernetički performansi Stelarca upućuju na taj kvalitativni skok u tehnosferu. S pomoću kompjutorske tehnologije živo tijelo postaje ono što sintetizira dvostruko iskustvo (biološko-duševno).“

    Završno, možemo reći da ako se na samom početku antropologije tijela nalazi esej Tjelesne tehnike (1934) sociologa Marcela Maussa, onda je sinteza njezina promišljanja svakako knjiga Tracey Warr i Amelie Jones koje su nastojale usustaviti tipologiju izvedbenih tijela u suvremenoj umjetnosti, te tako razlikuju:
    1. umjetnička tijela u procesu slikanja
    2. gestualno tijelo u izražajnoj pozi
    3. ritualno i transgresivno tijelo u ekspresivnim akcijama
    4. istraživanje granica tijela ili tijelo kao granica
    5. izvedba identiteta i uloga tijela u toj izvedbi
    6. indeksiranje odsutnog tijela, tj. prezentacija traga odlaganja tijela
    7. produživanje tijela i protetičko tijelo.
    Što se tiče odnosa prema tijelu Stelarc (zasad) uz ORLAN zastupa najradikalniji pristup spram tijela kao naše jedine istine i prvotnog utočišta identiteta.

    Tako je bilo nekoć: Stelarc demonstrira da je tijelo ipak zastarjelo i da ga treba poboljšati u kiborškom spletu tehnologija, a Orlan npr. sa svojim performansom dugoga trajanja Reinkarnacija svete Orlan (1990–1993), u okviru čega se podvrgla seriji od devet operacija, ističe kako se umjetnošću bori protiv prirode, protiv starenja, a istovremeno i još uvijek bezuspješno traga za Muzejom koji bi njezino postmortalno tijelo-mumiju izložio kao artefakt. Naime, Orlan namjerava vlastito tijelo (kao umjetničko djelo), kojim se služila kao glavnim materijalom u svojoj umjetnosti, donirati muzeju, čime nastoji postići apsolutno prožimanje umjetnosti i života (smrti) u skladu s izlošcima egipatskih mumija. I taj slučaj pokazuje da je ljudsko tijelo danas tabuizirano te da umjetničko tijelo (u slučaju Orlan) zasad ne može biti muzealizirano kao što je i Stelarc, kao što je naglasio na predavanju, dugo vremena tragao za kirurzima koji su mu ugradili treće uho u podlakticu.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 30. svibnja 2017.

kritike i eseji