Neka publika prosudi

34. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 27. svibnja – 4. lipnja 2017.: Ilja Fontain Production Cie Public in private, Lady Justice, autorica Jasna Layes Vinovrški

  • Ilja Fontain Production Cie Public in private: Lady Justice, autorica Jasna Layes Vinovrški, foto: © Krunoslav MarinacU američkom filmu Porotnica (The Juror, 1996) Demi Moore glumi umjetnicu, samohranu majku Annie, odabranu za članicu porote u sudskom procesu protiv mafijaškog bossa. No odabrana je i kao žrtva mafijaške ucjene kako bi iznutra utjecala na odluku iste te porote. Vrhunac je filma porotničko vijećanje u kojem Annie, manipulirajući ostalim porotnicima, uspijeva osloboditi mafijaša. Zastrašujuća arbitrarnost pravosudnog sustava, u ovom filmu naravno dovedena do ekstrema, nečiju sudbinu, laički rečeno, svodi na to hoće li tužilaštvo ili obrana bolje odigrati svoju ulogu u čim teatralnijem nastupu pred porotom, grupom nasumce odabranih građana koja odlučuje o krivnji ili nevinosti. Jasna Layes Vinovrški, hrvatska autorica s berlinskom adresom, preuzima upravo ovaj zajednički element pravosuđa i teatra u predstavi Lady Justice (Justicija) baveći se odnosom pravde i umjetnosti, u svom sada već prepoznatljivo ležernom stilu. Predstava je igrala početkom lipnja u zagrebačkoj Galeriji SC, u okviru Tjedna suvremenog plesa, koji često programira njezine radove, preokupirane sudarom čovjeka sa sustavom.

    Autorica, ujedno i izvođačica, na početku izvedbe, kao u svakom sudskom procesu iznosi uvodne riječi i upoznaje nas s kontekstom slučaja i s poteškoćama u procesu kreiranja predstave. Saznajemo kako je nastala prema narudžbi s uputom da bude politički angažirana, no unatoč idealnim uvjetima u nekoliko međunarodnih rezidencija, umjetnički je rad pružao otpor i bojkotirao je. Izvođačica zatim iznosi svjedočanstvo tužitelja – umjetničkog rada, nakon toga obrane – umjetnika, čiji sadržaj su secirani stihovi pjesme I Wish I Knew How It Would Feel to Be Free (Voljela bih znati kakav je osjećaj biti slobodna), u interpretaciji Nine Simone, koja je šezdesetih stekla status himne američkog pokreta za ljudska prava.
    Ilja Fontain Production Cie Public in private: Lady Justice, autorica Jasna Layes Vinovrški, foto: © Krunoslav Marinac
    Svaki je stih popraćen fizičkim dokazom kojeg izvođačica predaje publici na ispitivanje, pa tako tijekom predstave gledalištem zveckaju lanci, dobacuje se lopta, jede čokolada, prenose rešetke, kišobran, ogledalo i drugi rekviziti koji simbolički ili doslovno predstavljaju ideje iz pjesme. Publika je kasnije pozvana proizvoljno smjestiti predmete na scenu i staviti ih u odnose koje smatra adekvatnima, dok izvođačica – slijepa pravda ima povez na očima, ne bi li ga na kraju skinula, zajedno s tógom koju će uz pomoć psećih vodilica pretvoriti u pticu u slobodnom letu.

    Ilja Fontain Production Cie Public in private: Lady Justice, autorica Jasna Layes Vinovrški, foto: © Krunoslav MarinacIznimnu strukturiranost dramaturgije prate jednako ograničavajuća koreografija i scenografija. Kao u njezinoj svjetskoj uspješnici Staying Alive, u kojoj smo strepili hoće li i kada pasti s gomile knjiga na kojima je balansirala, u Lady Justice izvođačica se kreće, plešući trokorak, samo uskim koridorom niz središte scene, sačinjenim od brojnih listova papira koje je prethodno uredno posložila, istovremeno hvatajući ravnotežu s hrpom papira na glavi. Da bi to postigla, ponekad joj publika iz prvog reda mora asistirati u manipuliranju rekvizitima-dokazima. Sputan pokret prati služben, ali ljubazan govor, uz poneke improvizacije uslijed interakcije s publikom – osim što čita stihove i daje pojašnjenja publici, izvođačica daje upute i tehničaru kada upaliti i ugasiti svjetla i glazbu.

    Ako je porota ta koju u sudskom procesu treba uvjeriti u nečiju nevinost ili krivnju, onda je u predstavi Lady Justice, kao uostalom i u bilo kojem umjetničkom radu, publika ta porota koja donosi sud o predstavi, i njezinoj sudbini, na temelju argumenata umjetničkog djela i umjetnika. No tko je tu više u pravu – umjetnik, njegovo djelo ili publika? Ova urnebesna komedija, osim što suptilno iznosi relativno bezazlene apsurde, posebice današnje europske umjetničke produkcije, uz poneku referencu na aktualnosti hrvatske scene, postavlja i ne tako bezazlena pitanja o pravičnosti u demokraciji. Jasna Layes Vinovrški ozbiljno je neozbiljna, relevantna i zanimljiva. Podsjeća nas da se silna pravila i zakonske odredbe s dobrim namjerama često pretvore u put u birokratizirani pakao i da je pravda previše uvjetovana, kako u svakodnevnom životu, tako i u umjetnosti.

    Ilja Fontain Production Cie Public in private: Lady Justice, autorica Jasna Layes Vinovrški, foto: © Krunoslav Marinac© Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr,
    31. srpnja 2017.

    Lady Justice
    ideja, koreografija i izvedba Jasna L. Vinovrški
    scena, umjetnički savjet Clément Layes, glazba Nina Simone, dizajn svjetla Catalina Fernandez

    produkcija: Ilja Fontain Production Cie Public in private
    koprodukcija: Théâtre de la Ville Paris
    podrška: Berlinski odjel za kulturu i Goethe-Institut u Montréalu
    rezidencije: La Briqueterie – CDC du Val-de-Marne, CSC – Centar za scenu Contemporanea Bassano del Grappa, Hrvatski institut za pokrete i ples – HIPP, Circuit-Est Montréal, Fabrik Potsdam, Atelier House Flutgraben Berlin

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

najavljujemo...