Vrsta koja odumire

Roberta Milevoj (Nikad kraja) i Multimedijalna koliba, Zagreb: Familija, kor. Roberta Milevoj

  • Roberta Milevoj (Nikad kraja) i Multimedijalna koliba, Zagreb: Familija, kor. Roberta Milevoj, foto: Damir Žižić

    Novu, za uvjete nezavisne scene prilično brojnu familiju Roberte Milevoj, čini osam plesačica suvremenog plesa: Filipa Bavčević, Silvija Dogan, Antonia Dorbić, Ana Jelušić, Katarina Rilović, Sara Škrobe, Lana Šprajcer i Mia Zalukar, smještenih u prazan, ograničeni prostor (plesnog) rezervata. Za suvremenu plesnu scenu nema ništa neobično u njihovoj radnoj, mekanoj odjeći sivo-plavo-crno kombinacije majica i kratkih ili dugih trenirki, i kosama prirodno skupljenim u neki, ovisno o dužini, oblik repa, ali odmah pozornost privlače naglašeno teške, grube cipele koje upućuju na klasu teških fizičkih radnica. Tijela su lagano, prirodno pognuta, pogled miran i ozbiljan, dok se diskretno slažu i izlažu pogledu publike u poziciji nepravilnog chorus linea. Spremne za bauštelu ili? Kontrakcija centra povlači ih dolje u nisku, četvernožnu zonu i tada se kreće iz početka: u igru scenskog bivanja u čvrsto uspostavljenoj specifičnoj koreografskoj zajednici. Ta specifičnost se odnosi na zajednički pomak u plesnom jeziku, usvojeni kod, kvalitetu i logiku pokreta slonova čiji su „habitusi kretanja postali predloškom za plesnu predstavu“.
    Roberta Milevoj (Nikad kraja) i Multimedijalna koliba, Zagreb: Familija, kor. Roberta Milevoj, foto: Damir Žižić
    Bez obzira na jasne osobnosti članica familije i različitosti njihova karaktera, one su povezana, bliska i brižna zajednica koja komunicira dodirom i pogledom. Slonovi se sporazumijevaju i zvukom i infrazvukom (a koriste i seizmičku komunikaciju), i negdje je na tom tragu glazba Nenada Sinkauza vrlo suptilno utkana u gradnju izvedbenog prostora u kojem postaje sve primjetnija, i to više kao manifestacija unutarnjeg zvuka njihove komunikacije, da bi u trenutku rastuće uzbune – jedna članica je ostala nemoćno ležati na podu – postala opipljiv prijenosnik uznemirenosti i nemoćnog bijesa. Zapravo kao da je cijeli prostor proključao od silnog uzbuđenja, potrebe da se pomogne, spasi, učini nešto izazivajući snažnu empatiju i napetost u publici. Kraj predstave je veličanstven, miran i beskrajno tužan, i ne dira samo zbog sudbine vrste koja izumire. Tiče nas se osobno i intimno.

    Ne ulazeći u mitološke inačice simbolike slona kao kozmofora, svete životinje, donositelja sreće, plemenitog vođe i slično – koja također nesumnjivo proizlaze iz prirodnih kvaliteta i osobina tih velikih, inteligentnih i osjetljivih životinja – Roberta Milevoj je sa svojom familijom pristupila slonu kao živoj, bliskoj prirodi, čiji smo dio, a koja odumire: s divljenjem, poštovanjem i suosjećanjem. Uistinu, zašto bi na našoj planeti nestala takva vrsta? Veličanstvene snage i razorne moći pravednog gnjeva, vjerna i strpljiva, mudra i hrabra, brižna i pažljiva prema mladunčadi, empatična prema starim, bolesnim i umirućim članovima obitelji? Vrsta koja posjeduje samospoznaju smrti. Čini se da to nisu odlike za preživljavanje vrste na Zemlji. Nenametljivo, predano djelovanje ove dirljive plesne zajednice „koje nastaje iz diskursa o prirodi, a postaje diskurs o tijelu“ u konačnici prepoznajemo bliskom i aktualnom temom.
    Roberta Milevoj (Nikad kraja) i Multimedijalna koliba, Zagreb: Familija, kor. Roberta Milevoj, foto: Damir Žižić
    I na kraju ne mogu odoljeti, da ne uputim na poetski tekst Zdenke Andrijić Slon, koji završava ovako: „Zavukao si mi se pod kožu, ovako ljudski tanku, i sad mi nema druge nego živjeti s tobom u pećini vlastitog tijela. Sve dok se jednog dana ne probudimo shvativši kako je cijeli svijet tek pećina u kojoj umiru slonovi.“ (više o Slonu pročitajte ovdje)

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 4. listopada 2017.

    Familija
    koreografkinja Roberta Milevoj
    premijera 23. rujna 2017. (u ZPC-u u sklopu programa Ganz novog festivala)
    izvode: Filipa Bavčević, Silvija Dogan, Antonia Dorbić, Ana Jelušić, Katarina Rilović, Sara Škrobe, Lana Šprajcer, Mia Zalukar
    glazba Nenad Sinkauz, oblikovanje svjetla Bojan Gagić, savjetovanje Matija Ferlin, grafičko oblikovanje Mauricio Ferlin, fotografije Damir Žižić, prijevod Ana Uglešić
    produkcija: Roberta Milevoj (Nikad kraja) i Multimedijalna koliba, Zagreb

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji

najavljujemo...