Tema u pet varijacija

Kad počinje hrvatski balet? – razmišljanja uz Dan hrvatskog baleta, 4. studenoga

  • Polaznice baletne škole Margarite Froman

    Hrvatski balet se od svojih početaka skromno i stidljivo razvijao u sjeni hrvatske drame koja je, od protjerivanja njemačkih glumaca 1860. i svog utemeljenja pred sobom imale velike i ozbiljne nacionalne, prosvjetiteljske, kulturne i političke zadaće. Balet se u to vrijeme u Zagrebu pojavio zahvaljujući operi i opereti koje su, prema europskim uzorima, trebale plesne umetke, te su u njegovo mukotrpno osvajanje autonomne pozicije unutar Hrvatskog narodnog kazališta utkane povijesne predrasude i pozicija inferiornog, zabavnog i dekorativnog žanra. Balet je od svojih prvih pojava na zagrebačkoj sceni više puta ukidan da bi se entuzijazmom i umjetničkom vizijom pojedinaca ponovno iz početka uvozio i pokretao, te u tom kroničnom povijesnom nedostatku kontinuiteta, uz puno kompromisnih rješenja, ne čudi različitost mogućih odgovora na ovo naizgled vrlo jednostavno a zapravo vrlo složeno pitanje: kad počinje hrvatski balet? Ili: koji je prvi hrvatski balet? Ili: prvi hrvatski koreograf? Budući da sam, uspoređujući različite izvore, sve sigurnija da ne postoji jedan zadovoljavajući odgovor, iznijet ću nekoliko potencijalnih povijesnih početaka hrvatskog baleta.

    Ivana FreisingerPočetak prvi

    Reper­toari hrvatskih kazališta 1840-1860-1980. kao temeljni projekt Zavoda za povijest kazališta HAZU (1990) bilježi kao početni naslov baletnog programa baletni umetak Ballabile delle Schiarpe Donizettijeve opere Lucrezia Borgia, premijerno izvedene 10. listopada 1874. u koreografiji Pietra (Petra) Coronellija. Coronelli je hrvatski baletni plesač, koreograf i pedagog talijanskog podrijetla i plesačke karijere. Bio je baletni solist u Rimu i Firenci, član kazališnih družina, pantomimičar u kazalištu u Trstu, te učitelj društvenih plesova na pomorskim akademijama u Trstu i Rijeci. U Zagrebu je već 1859. otvorio baletnu školu, a 1867. je pozvan kao suradnik u zagrebačku Operu gdje koreografira mornarski ples za operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod. Ta se koreografija vjerojatno ne broji jer je Coronelli plesu podučio kazališno osoblje, no za sljedeću, navedenu Donizzetijevu operu dovodi plesačice iz svoje škole, da bi za baletnu večer Grand pas serieux (na glazbu iz I. i III. čina Zajčeve opere Boissyska vještica) doveo umjetničko pojačanje iz Budimpešte – solisticu Ivanu Freisinger, koja će iste godine preuzeti baletnu školu i koreografije plesnih umetaka.

    Početak drugi

    Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, dakle strukovna udruga odabrala je drugo ime i događaj kao početak baleta. Od 2003. kao nacionalni dan baleta, obilježava se datum praizvedbe opere Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca, 4. studenog 1876., za koju je Ivana (u literaturi nalazimo i varijante imena Jeannete, Ire­na, Ivona) Freisinger postavila plesne brojeve: Turski ples, Adagio, Arapski ples i Ples Bajadera, a uz nju je nastupilo i nekoliko domaćih „gospodični“ iz Coronellijeve škole (Vormastini, Strozinger, Cerovac, Kargačin, Frasinelli, Rosenberg, Ludvig i Mahalup). Tom prigodom je August Šenoa kritički satro Freisingerovu u Vijencu (br. 7. 17. veljače 1877.), primijetivši da se „ne možemo slagati sa baletom 4. slike. Glazba je lijepa, karakteristična, ali to đipanje, ta besmislena pantomima nije balet. … Balet valja svakako izbrisati.“

    Ema GrondonaPočetak treći

    Prvi cjelovečernji balet izveden u Zagrebu bila bi Vila lutaka Josepha Bayera koju je 1892. koreografirao bečki baletni majstor Leopold Gundlach. No kako u to vrijeme nemamo baleta, izvode ga plesno nadareni članovi Drame, pa je to teško prihvatiti kao povijesni početak?

    Početak četvrti

    Kolege Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković početak hrvatskog baleta nalaze nešto kasnije, za vrijeme intendanta Stjepana Miletića sa angažmanom „prve zagrebačke primabalerine“ Eme Grondone (djelovala u Zagrebu četiri sezone od 1894-1898, prije i poslije toga u kazalištima više europskih prijestolnica gdje zapravo nije nikada osvojila titulu primabalerine, nego prve solistice). Znajući da za stvaranje kvalitetnog baletnog ansambla treba mnogo vremena, Miletić uz Emu Grondone angažira baletnog maj­stora Otokara Bartika, plesače Achillea i Luisu Viscuzi te kompletne prve dvije baletne kadrile, te je od toga vremena ples umjetničkog trija Grondona – Viscuzi dio svih opera a i popularna Vila lutaka ubaciva­njem profesionalnog kadra postaje uistinu baletna predstava. Ema Grondona dobila je mogućnost postavljanja i plesanja cjelovečernjeg baleta (što se prakticiralo da bi drugo kazališno osoblje dobilo nužan odmor) Giselle A. C. Adama (1897.) što publika nije prihvatila, pa su održane samo dvije izvedbe.

    Programska cedulja izvedbi baleta Jela i Na Plitvička jezera u Hrvatskom zemaljskom kazalištu 28. travnja 1898., © Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, DiZbi.HAZU, 2017.Također uz Miletićevu eru i Emu Grondonu vežu se naslovi „prvih“ hrvatskih baleta koji se čine više hrvatski nego baleti. No, to je pitanje osobne prosudbe i stava. Oba su praizvedena 1898.: Jela na glazbu Bele pl. Adamovića (15. siječnja) i Na Plitvička jezera koji je „sastavio i uglazbio“ Srećko Albini (14. travnja). Kritika primjećuje kako je Jela, „fantastički balet“ u jednom činu, više „glazbena slika“, dok se Na Plitvička jezera i najavljen kao „baletna pantomima“ po sadržaju i izvođačima čini kao pravi domoljubni spektakl koji je uz Putnika Petra Preradovića u sretnoj završnici okupio grofove, seljake, članove Regatta-cluba, gombalačkog (gimnastičkog op.ur.), pjevačkog i tamburaškog društva, bicikliste, vatrogasnu glazbu itd. a glavne uloge su nosili glumci. Ema Grondona ostaje samo četiri godine, a 1902. se Opera, pa s njom i balet ukidaju.

    Početak peti

    Margarita FromanU siječnju 1921. u Zagrebu gostuje primabale­rina Moskovskog imperatorskog teatra, članica Djagiljevljeve trupe, Margarita Froman sa svojom malom skupinom od sedam članova, čime je konačno „ruski balet, toliko slavan po svijetu, unišao je i k nama u dostojnoj formi geste, poze, plesa, kostima i deko­racije“ (Jutarnji list, 1. lipnja 1922). Margarita Froman prihvaća angažman u zagrebačkom kazalištu koje će tijekom sljedećih tridesetak godina zadužiti svojim plesačkim, koreografskim, pe­dagoškim i redateljskim radom. Uvela je europski i postavila nacionalni repertoar. U kratkom vremenu upija elemente i plesne motive hrvatskog folklora te će surađujući sa suvremenim hrvatskim skladateljima u kratkom vremenu dati više baletnih praizvedbi od kojih je Licitarsko srce postalo i međunarodna uspješnica i reprezentativan primjer nacionalnog baleta. I – iako smo i nju na kraju uspjeli otjerati, čini mi se da su tek za Margarite Froman, odgojem publike i obrazovanjem novih, domaćih generacija plesača postavljeni čvrsti temelji hrvatskoj baletnoj umjetnosti. Je li to bio pravi početak?

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 8. studenoga 2017.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji