Izvedba u trajanju i izloženo pisanje

Glečer extended, Kik Melone & Writing Xposed, Kritički Parkour

  • Glečer extended, Kik Melone & Writing Xposed, Kritički Parkour, foto: Marko Gutić Mižimakov

    Glečer extended je izvedbeni eksperiment u koji su se upustili plesni umjetnici Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Pavle Heidler i glazbenica Ana Horvat okupljeni u umjetničku organizaciju Kik Melone. Zadržavajući se na materiji i interesu razvijenom u projektu Glečer započetom još 2014., koji je bio izveden kao cjelovečernja predstava 2015, u ovoj su verziji posegnuli za drugačijom formom, gurnuvši svoju ideju do samog ruba fizičke i konceptualne izdržljivosti. Tako Glečer u produženoj verziji postavlja pitanje što je izvedba ako nije predstava. Odmak od predstave na najočitijoj razini nalazi se u trajanju; izvedba se tako odvijala tijekom pet dana po četiri sata bez stanke, odigravajući se u raznim ne-kazališnim prostorima, a to su mala dvorana Pogona Jedinstvo, studio Plesnog odsjeka ADU i Galerija Miroslav Kraljević, od 27. do 31. listopada 2017. 

    Prateći izvedbe Glečer extended jasno je da je svaka jedinstvena, da se gradi iz trenutka i u trenutku, da velikim dijelom ovisi o prostoru i publici. Istovremeno, izranjaju i određene strategije razvijanja improviziranog materijala, ulaska u odnose, odabira materijalnosti kretanja i temporalnosti koje postaju prepoznatljive, što čini Glečer radom kojemu je jasno što nije, ima snažnu unutarnju koherenciju, ali odbija znati ili imenovati što zapravo jest.
    Glečer extended, Kik Melone & Writing Xposed, Kritički Parkour, foto: Marko Gutić Mižimakov
    Sami autori-izvođači najavili su ovaj događaj kao „nastavak rada na kompleksnom izvedbenom eko-sustavu… koji operira medijima plesa, glazbe i izvedbe u dijeljenom prostor-vremenu, a medij u kojem se manifestira naziva Novim izvedbenim medijem – medijem Pokretozvuka. Ogoljivanjem medija izvedbe, odmičući se od koreografske težnje za estetskom organizacijom pokreta, odnosno kompozicijom zvuka, pokret i zvuk nastaju kao materijalizirajuće produljenje osjeta, iz potrebe tijela da odgovori na bivanje u ovom svijetu prepoznavajući pokret i zvuk koji već postoje prije negoli ga postanemo svjesni.“

    Brojna su pitanja koja ovaj eksperiment otvara i nudi za raspravu, primjerice: što je okvir koji čini izvedbu, ako to nije predstava, proba ili prezentacija, ako je izvedba dubokog trenutka? Izmiče li to zaista okviru predstave? Zatim: koja je funkcija publike, ukoliko je pravo trajanje predstave punih i beskompromisnih 20 sati, pojedini gledatelj prati samo jedan mali segment, a gotovo da ne postoji nitko osim samih izvođača tko je svjedočio cjelini? Postoji li cjelina ukoliko nije odgledana? Nadalje, što izvođači zapravo izlažu, nakon što se u izvedbama oljuštila vještina, duhovitost, zaigranost, energija… Do koje je mjere moguća propusnost izvedbe i za kojom razinom lucidnosti prepoznavanja izvedbenosti trenutka zapravo tragamo?

    Sa strane kritičkog ili teorijskog praćenja i pisane refleksije na ovaj rad, postavilo se pitanje kako ga obuhvatiti s obzirom na trajanje, odnosno kakva vrsta pisanja odgovara takvoj formi. Kao jedan od mogućih odgovora nastao je Writing Xposed eksperiment koji je pozvao na suradnju plesne kritičare i dramaturge da se upuste u pisanje uživo tijekom izvedbe, što znači da je svaki od pozvanih pisaca pratio izvedbu svojim pisanjem, dok se tekst, odnosno proces pisanja projicirao u prostor izvedbe, dostupan pogledu gledatelja i izvođača. Ovaj projekt nastao je iz potrebe za dubljim povezivanjem plesne izvedbe i pisane refleksije, a naročito ovakve ne-konvencionalne forme kojoj je prilaz kroz poznate tekstne vrste zapravo nemoguć. Ovdje akcija pisanja, od privatnog, zatvorenog čina pokušava doći u istu ravninu s otvorenošću i krhkošću izvedbenog procesa. Sami tekstovi, umjesto završene, uređene i pročišćene verzije spremne za objavu, ostaju kao artikulacija trenutka, kao zapis situacije bivanja unutar gledanja, kao dio izvedbe i intimni je, višeslojni dijalog s njom.
    Glečer extended, Kik Melone & Writing Xposed, Kritički Parkour, foto: Marko Gutić Mižimakov
    Autorice izloženog pisanja bile su Ivana Ivković, Maja Ležaić, Mila Pavičević, Jasna Žmak, Ana Fazekaš i Iva Nerina Sibila. Donosimo izvatke iz tekstova, bez ispravaka i uređivanja, redom kako su pisani po danima.

    I.N.
    Točno je 19 sati. U prostoru je paučina, vlaga, sjećanje, koraci, svjetionik i neposlano pismo. Postaje sve hladnije. Kakvo je tijelo u dubokom vremenu? Toplije, ogromnije, neumorno…
    Nasukano vrijeme, Sve je ok.

    I.I.
    … isparavanje vrućeg čaja…
    Vidim uzorak, strukturu, pa čak (ako zaškiljim) i slijed malih rituala. Lice prema svjetlu, kontrapost, tri šalice čaja, ali i ruku koja trlja čelo, i drhtaj glasa, i nasumičnost u odabiru riječi, i sve veći broj onih koji ne sudjeluju, koji promatraju – ušuljali su se tijekom mraka i popunili rubove prostorije.
    … događaj…
    Svaki kazališni čin spomene eksploziju, pa i večerašnji. Eksplozija je događaj s kojim možemo započeti novo mjerenje vremena, nova pravila, novi pokret, slijed novih susreta, novih jezika, novih razgovora… Sasvim dobar trenutak za jedan nepažljiv, nestabilan i nezgrapan duet. I predah.
    … okrhnuti porculan…
    Sama izvedba sačinjena je od krhotina.

    M.P.
    …o glecerima…
    O glecerima znam dvije stvari / daleko su i plutaju. Ovo plutaju je vjerojatno lako objasnjivo, kemijski procesi, fizika. Ovo prvo je veci matematicki problem. Kako to da su sada blizu kad ih nema? Nicega nema. Zvuk nekoga tko vani, vjerojatno, vuce kantu za smece - udaljenjiji je od pistanja cajnika. A opet je vise tu.
    …vrijeme…
    Ona stoji ispred ekrana i ljulja se u pravilnim razmacima. Svjetlo s ekrana, osvjetljava joj donji dio nogu. Ekran poskakuje. Kao sunce na relativnoj mirnoj povrsini, pred prvi skok u vodu. Pridji blize, misli ona. Tako. Buc. Nema je. Nema je jer smo
    zamislili da je skocila u vodu
    nestala je iza ekrana
    stavila je kapuljacu.
    …ogledala…
    Nema nista strasnije u plesnom studiju od otkrivenih ogledala. Kao u nekom laboratoriju. Za istrazivanje mrtvih zivotinjskih vrsta. Nesto se dogadja. Istrazivaci su pripremljeni. Neki glas je navodi izvana. Ona i druga ona, iza nas, plesu. U krug.
    …ronjenje na dah…
    low battery, your mac will sleep soon unless plugged into a power outlet
    Glečer extended, Kik Melone & Writing Xposed, Kritički Parkour, foto: Marko Gutić Mižimakov
    M.L.
    Svako slovo, slabi svijetlost projekcije, svaki
    razmak, svaka praznina - otkriva više.
    prag prostorije, prag svijetlosti.
    odsjaj sjene i zabava.
    proba, poruga, hladnoća prostora i toplina atmosfere.
    neovisnost svake od sekvenci o ičemu osim o okolnim prekidima.
    Tko prekida? Je li on manje zainteresiran, više istrošen.... Prekida onaj koji je više zainteresiran.
    ...što dulje plešeš, imaš manje izbora... ilinx pogonjen prekidima, zajednički građen.

    A.F.
    18:00
    (Veceras ja pisem. Navikavam se na tipkovnicu. Ja sam ipak osoba i ovo je
    uzasavajuce. Inace ne dam da mi se gleda preko ramena, a sada su mi rijeci na zidu.
    A nije cak ni moj lap.
    A nema cak ni dijakriticke znakove.
    Veceras ja pisem. Veceras po novom vremenu. Pazi to: Novom. Vremenu.
    Vrijeme se pomaknulo.)
    Danas je prostor topliji, ali djeluje hladnije.
    (Ovo nije stol, ovo je komadina stiropora.)
    Komadina poput komadine koju Pavle vuce po podu, (barem mi se sada tako cini.)
    (Nikada nisam stiropor toliko snazno osjecala kao neugodanmaterijal pod prstima.)
    To je zbog poda, pod djeluje hladnije. Pitam se hoce li ga toliko voljeti kao posljednjih
    dana. Pod, mislim.
    Uvijek pocinju polagano, nabijeno, zrak je gust. (Uvijek - teska rijec.)
    (Danima sam razmisljala kako da nekoga nagovorim da dode sa mnom na Glecer, a
    da mu pritom kazem kako to ima smisla samo ako si tamo nekoliko sati, pa i nekoliko
    dana. Takvo je trajanje zastrasujuce. Kako da im objasnim da za iskustvo treba
    vremena i da je ovo mjestovrijeme dar i da je prekrasan.)

    J.Z.
    Ovo je trinaesti sat ove izvedbe. Tvoj prvi, njihov trinaesti.
    Razmisljas o stvarima koje su prije izvodili, o ljudima koji su prije ovo gledali. Zavidis
    im na koncentraciji, ne znas kada si zadnji put nesto radio cetiri sata u komadu. Cetiri
    sata u komadu, cetiri dana za redom, jos manje.
    Svi gledaju njih dvije, ali ti gledas njega. Pavle trazi prasinu. Ili svjetlo? Mozda ipak
    svjetlo. Upalio je jos jedan reflektor, sada ti jace grije ledja. I, na putu k njima,
    okrznuo se o tebe, s rukama u zraku, kao da se predaje, prosao je pored, a ti si se
    pravila da te to ne dira. Volis taj potencijal dodira.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 10. studenoga 2017.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji