Pobjeda niže rase

O hrvatskom sudjelovanju na Plesnoj olimpijadi u Berlinu 1936.

  • Kretanja, časopis za plesnu umjetnost, gl. ur. Maja Đurinović, br. 27, Hrvatski centar ITI, 2017.Časopis za plesnu umjetnost Kretanja/Movements u broju 27 (2017) donosi, kako u Uvodniku bilježi urednica tog broja Maja Đurinović, „pismeno uobličena predavanja i razmišljanja“ s okruglog stola na temu 80 godina od jedinstvenih i prijepornih Tanzweltspiele tzv. Plesne olimpijade održane u Berlinu 1936. Za okruglim stolom o toj se temi raspravljalo u Zagrebu 29. listopada 2016. u organizaciji Hrvatskoga centra ITI.

    Spomenuta Plesna olimpijada, na kojoj su sudjelovali i hrvatski plesači i ansambli, bila je dio popratnog programa 11. ljetnih olimpijskih igara, koje su i inače bile obilježene prijeporima, iznenađenjima i presedanima. Bile su to najmasovnije – i brojem sudionika i brojem gledatelja na velebnom atletskom stadionu za sto tisuća gledatelja i još dvadesetak borilišta – ljetne olimpijske igre dotad. Nakon njih je, međutim, nastao prekid od punih dvanaest godina. Prvo su Japanci otkazali 12. igre što su se trebale održati 1940. u Tokiju, s obrazloženjem da pacifistički duh Igara nije u skladu s njihovom tadašnjom politikom i državnom ideologijom, dakako militarističkom, a potom je Drugi svjetski rat onemogućio i Igre koje su se trebale održati 1944. u Londonu. (London je bio domaćin prvih poslijeratnih Igara, 1948.) Osim toga, Barcelona, koja je u posljednjem krugu izbora grada domaćina izgubila od Berlina, odlučila je organizirati alternativnu Olimpijadu (Olimpíada Popular) – koju su podržali Sovjetski Savez i Internacionala – ali se od nakane moralo odustati zbog izbijanja španjolskoga građanskog rata. Nekoliko se stvari na Olimpijadi u Berlinu dogodilo prvi put. Dotad se olimpijski plamen štafetno nije prenosio od Olimpije do stadiona, za tu Olimpijadu jest i to je postalo tradicijom. Bila je to i prva Olimpijada o kojoj je snimljen dokumentarni film, i to dvodijelni: Olympia 1. Teil — Fest der Völker i Olympia 2. Teil — Fest der Schönheit u režiji kontroverzne Leni Riefenstahl, autorice propagandnih nacističkih filmova, ali i majstorice filmskoga zanata, dogotovljen 1938. Četverostruko zlato afroameričkoga atletičara Jesseja Owensa, koji je razbjesnio Hitlera, također je nešto po čemu se ta Olimpijada pamti.
    Nevenka Perko, Rudolf Laban i MHKO nakon nastupa u Berlinu
    Odluka o prihvaćanju Berlina kao grada domaćina donesena je još za Weimarske Republike, 1931., ali održane su u sjeni nacizma, tada u konsolidaciji i usponu, i rasističke ideologije. Hitlerov ih je režim zapravo želio iskoristiti za dokazivanje nadmoći arijske rase nad drugim rasama – što se napokon izjalovilo – pa se povela i rasprava o njihovu bojkotu. Presudile su zapravo Sjedinjene Države, koje su potvrdile sudjelovanje nakon dobivena jamstva da neće biti rasnih ispada i rasne isključivosti te da će, što se i ostvarilo, sa svih mjesta vezanih uz Igre biti uklonjeni nacistički simboli.

    Dakako, 11. ljetne olimpijske igre ne bi se našle u časopisu Kretanja/Movements da se kao jedan od pratećih programa uz njih nije održala i Plesna olimpijada – službeno Internationale Tanzwettspiele – na kojoj je sudjelovala, predstavljajući cijelu Kraljevinu Jugoslaviju, iznimno jaka hrvatska plesna reprezentacija koju su činili baletni ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, nekoliko istaknutih samostalnih plesačica te amateri iz Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Ako je oko sudjelovanja sportaša na Igrama u Berlinu bilo nekih dvojbi – koje su, kako je rečeno, na kraju u ime svih „zapadnih demokracija“ raščistile Sjedinjene Države – onda ih je još više bilo oko sudjelovanja plesača na Plesnoj olimpijadi. Plesači su se, naime, pokazali mnogo manje skloni kompromisima pa je plesna reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država, predvođena glasovitom Marthom Graham, za razliku od svojih sunarodnjakinja i sunarodnjaka iz sportskoga svijeta demonstrativno otkazala sudjelovanje, a tako su postupili i francuski, britanski, sovjetski te švedski plesači i plesačice. Veliko odmjeravanje snaga između američkoga i njemačkoga plesa, s Rudolfom Labanom kao vodećim imenom, stoga je otpalo pa je i natjecateljski karakter tog programa bio donekle ublažen i približen smotri koliko-toliko ravnopravnih sudionica i sudionika.

    Sve te netom nanizane informacije provlače se kroz pojedinačne članke objavljene u dvojezičnom, hrvatsko–engleskom broju 27 časopisa Kretanja/Movements, povezuju ih u čvrst tematski niz te ocrtavaju povijesnu pozadinu nastupa naših plesača i plesačica na Plesnoj olimpijadi 1936.

    Mia Čorak Slavenska u koreografiji Hrvatsko djevojčePrva u nizu, Mihaela Devald Roksandić pod naslovom Berlinsko zlato na ispitu savjesti govori o dva lica jedne medalje. Jedno je od tih lica neprijeporan umjetnički uspjeh Mie Čorak Slavenske, kojoj je njezina matična kuća, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, bila otkazala povjerenje pa je u Berlinu nastupila kao samostalna plesačica, zadivila publiku i plesne stručnjake te upravo tim nastupom započela svoju blistavu međunarodnu karijeru. Njezin se trijumf nad favoriziranim domaćim plesačima nerijetko uspoređivao s trijumfom već spomenutoga Jesseja Owensa nad također favoriziranim, navodno rasno nadmoćnim domaćim sportašima.

    Drugo je pak lice te medalje upitnost njezina nastupa s etičkog stajališta jer na Plesnoj olimpijadi odbili su sudjelovati, kako je već rečeno, plesači iz nekoliko zemalja, njihovi su razlozi bili itekako opravdani – sljedeće su godine, nažalost, sve jače i jače potkrepljivale njihovo odbijanje – a Slavenska je sudjelovala. Njoj i ostalim našim plesačima i plesačicama moglo bi se u prilog reći to da u Berlin nisu došli ljudi iz zemalja koje su primale mnoge umjetničke izbjeglice iz Njemačke, u kojima je informiranost o stanju u Hitlerovoj Njemačkoj zato već sredinom 1930-ih bila bolja od informiranosti ljudi u Kraljevini Jugoslaviji. Imajući to u vidu, autorica o ustrajava na tvrdnji da, kad se sve uzme u obzir i kad se prikaže bez bilo kakvih isključivosti i predrasuda, nitko, a ponajmanje Mia Čorak Slavenska, neće imati koristi od prešućivanja političkog konteksta toga međunarodnog plesnog natjecanja u Berlinu.

    Mercedes Goritz Pavelić, foto: Tošo DabacPles je rasno pitanje. Rudolf Laban i nacistički režim naslov je priloga Ive Nerine Sibile. U njemu je riječ o paradoksalnom odnosu maloprije spomenutog Labana i nacističkoga režima. Autorica govori o tom kako je i zašto predstavnik inače progonjene i zabranjivane avangardne umjetnosti postao vodeća ličnost njemačkoga plesa, zašto je baš njemu povjereno kreiranje pokretnoga kora za ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara te zašto je nezadovoljni Reichsminister Joseph Goebbels na glavnom pokusu zabranio izvođenje kora Topli vjetar i nova radost (Vom Tauwind und der Neuen Freude), što je dovelo do Labanova pada i, napokon, njegova odlaska u izbjeglištvo godine 1938. Premda Labanova politička uvjerenja i njegov svjetonazor nisu bili bliski nacističkim, zaključuje autorica, njegova je plesna estetika s nacizmom među ostalim dijelila kulturu tijela, masovnost, skupno i skladno kretanje zajednice kao analogon također skupnom i skladnom povijesnom kretanju nacije, koje je nacizam nakanio ostvariti ne hajući za cijenu, te sklonost festivalima i narodnoj umjetnosti.

    Labanovo djelovanje u Njemačkoj od 1917. do 1936. problematizira i Andreja Jeličić u članku Labanova Festkultur – od pjesme suncu do Međunarodnog plesnog natjecanja povodom berlinske Olimpijade. Kao i Ivu Nerinu Sibilu, Andreju Jeličić prije svega zanimaju uzroci i okolnosti što su moderni ples i nacizam usmjerili jedno prema drugom. Oslanjajući se na relevantnu stručnu literaturu, napose na radove Hedwig Müller, Carole Kew i Susan Manning, ključnu poveznicu na ideološkoj razini ona nalazi u vitalističkoj filozofiji Friedricha Nietzschea, koju su, svaki na svoj način, prigrlili s jedne strane Laban i njegovi sljedbenici, a s druge strane kreatori nacističke ideologije. Što se modernoga plesa tiče, on je iz Weimarske Republike u Treći Reich prenio ono što su nacisti mogli prihvatiti gotovo kao svoje: dionizijski zanos, plesne svečanosti, slavljenje zajedništva, podređivanje osobnosti (dakako u plesu, na pozornici) interesima skupine. Autorica, međutim, naglašava još jedan razlog, a taj nije ideološke nego organizacijske i financijske naravi. Ples, koji ne može opstati bez nadasve široke baze i što ranijeg početka obrazovanja potencijalnih plesača, zahtijeva državnu potporu, a Reich mu je tu potporu i davao.

    Nevenka Perko, foto: Albert StarzykČlanak Solistički nastup Nevenke Perko: Narodni hrvatski plesovi na Tanzwettspiele u Berlinu 1936. Katarine Žeravica poseban je po tom što ima dva dijela. U prvom dijelu, pripremljenom za prošlogodišnji okrugli stol, iscrpno se izvješćuje o dojmljivom i umjetnički samosvjesnom nastupu hrvatske plesačice, koja se, ustrajavajući na optimalnim uvjetima za svoj nastup u tri točke što su zahtijevale potpunu promjenu kostima – te su točke bile: Tužna djevojka iz Istre na glazbu Slavka Zlatića, Djeveruša na glazbu Mladena Pozaića i Barek iz Šestin na glazbu Rudolfa Matza – izborila za pravo na nepredviđene i drugima nedopuštene dulje stanke, u kojima su svoj program izvodili članovi Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Drugi dio, s podnaslovom Epilog, napisan nakon dodatnih istraživanja, govori o stanju u arhivima, napose o prazninama kad je riječ o Labanu, potom o zaoštravanju odnosa prema modernom plesu u Reichu, o padu u nemilost vodećih imena – uz Labana, režimu su postale zazorne Gret Palucca i Mary Wigman – te o opadanju interesa vlasti i organizatora Olimpijade za plesno natjecanje. Interes je, naime, opao nakon odustajanja Marthe Graham jer svrha je tog natjecanja, dakako za vlast, bila da ono pokaže nadmoć njemačkih plesačica i plesača nad gošćama i gostima iz Sjedinjenih Država i drugih zemalja.

    Tvrtko Zebec autor je članka Građansko viđenje nacionalnog – odjeci nastupa kazalištaraca u Berlinu 1936. Na temelju priopćenja Aleksandra Freudenreicha, koje kao cjelovit dokument prenosi iz časopisa Sklad godine 1936., te priloga objavljenih 1972. u časopisu Narodno stvaralaštvo, u povodu osamdesete obljetnice Freudenreichova rođenja, autor ustvrđuje da nastup hrvatskoga folklornog ansambla u Berlinu, gdje je dobio zlatnu medalju, nije važan samo kao velik ali jednokratan međunarodni uspjeh, nego i kao početak sustavnoga „građanskog bavljenja hrvatskim folklornim plesovima u scenskom koreografiranom obliku“, početak rada na očuvanju nacionalne baštine i pučke kulture. Taj su rad u poslijeratnom razdoblju nastavili ansambli Joža Vlahović i Lado.
    Povratak MHKD-a u Zagreb
    Zaključnu riječ Čudo u Berlinu, kao i uvodnu, daje urednica Maja Đurinović. Podsjeća ponovno na to da je nad plesnom manifestacijom neprekidno lebdjelo pitanje: Nastupiti ili ne nastupiti u prijestolnici nacističkoga Trećega Reicha? Bojkotirati i sportska natjecanja i prateće programe, među kojima je bila i Plesna olimpijada, ili se upustiti u nadmetanje s favoriziranim domaćinima? Postupiti kao što je postupila Martha Graham pa odbiti makar i posredno sudjelovanje u mogućoj promociji totalitarnoga režima koji je gurao svijet u katastrofu, ili postupiti kao što je postupio Jesse Owens, pripadnik niže rase, pa pobijediti u izravnom nadmetanju s nadljudima?

    Priču o nastupu hrvatskih plesnih ansambala i solistica, među kojima se iz još neutvrđenih razloga nije našla Ana Maletić, urednica završava povratkom na tradiciju koja im je omogućila neprijeporan međunarodni uspjeh: ponovnu uspostavu Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu godine 1921. te djelovanje istaknutih plesnih umjetnica i pedagoginja Margarite Froman, Mirjane Janeček, Ane Maletić, Nevenke Perko i Mercedes Goritz Pavelić.

    © Boris Senker, PLESNA SCENA.hr, 13. prosinca 2017.