Kostim mora biti druga koža

Ciklus razgovora uz izložbu Balet i strast. Donacija Jelka Yureshe, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb (2)

  • Sudionici razgovora uz izložbu Balet i strast. Donacija Jelka Yureshe

    U nastavku razgovora uz izložbu donacije hrvatsko-britanskog baletnog umjetnika Jelka Yureshe, u suradnji Muzeja za umjetnost i obrt i Trećeg programa Hrvatskog radija, emisije U svijetu baleta, 10. siječnja je održan razgovor na temu estetike i funkcionalnosti baletnih kostima te baletnome kostimu kao muzejskom eksponatu. Sudjelovale su kostimografknje Dženisa Pecotić i Elvira Ulip te djelatnice MUO-a viša kustosica Andrea Klobučar, voditeljica Zbirke tekstila i modnog pribora te restauratorice savjetnice Radionice za tekstil Antonina Srša i Iva Čukman.

    O funkciji baletnog kostima Dženisa Pecotić ponajprije je istaknula da se plesač u njemu mora osjećati ugodno, kostim mora biti druga koža, mora biti bestežinski. Nadasve je važan likovni izgled kostima, ali još je važnija njegova izrada. Dobar kostim mogu izraditi jedino vrsni zanatlije, kazališni krojački majstori kojih je, nažalost sve manje, a njihov se zanat može naučiti jedino kroz praktičan rad i prenošenjem znanja i iskustva s jednog majstora na drugog.

    „U klasičnom baletu najvažniji odjevni predmet je tutu ili pačka“, objasnila je Dženisa Pecotić, „koji je u kazališnoj praksi i najteži za izvesti. Kada znate koliko je vremena potrebno za izradu pačke, onda se za svaku od njih na ovoj izložbi može reći da su prava mala umjetnička djela. To bih mogla usporediti s onim što se naziva visoka moda. Za izradu jedne pačke potrebno je četrdeset do pedeset sati rada i to ne rada na šivaćem stroju nego ručnoga rada. Što se tiče likovne komponente, koreograf određuje kako želi osmisliti projekt, a u baletnoj klasici kanoni su već zadani.“ Dženisa Pecotić objasnila je i tri osnovne vrste ženskih kostima u baletnoj kostimografiji. Uz pačku ili tutu, koja se izrađuje od dvanaeset do četrnaest slojeva tila s pomoćnim obručem koji je pridržava i daje formu (a danas se mogu nabaviti i tvornički izrađene pačke) to su kamargo – plesna haljina duljine do koljena, koja ime duguje francuskoj balerini Marie Camargo (1710-1770), koja je prva počela skraćivati plesni kostim do gležnja; i hiton, vrsta još kraće haljinice po uzoru na antičku tuniku.
    Elvira Ulip, Dženisa Pecotić i Davor Schopf
    „Kostimograf može svoju likovnost izraziti vezano uz plesačevo tijelo jer su svaka balerina i svaki plesač drukčije građe, bez obira što su svi oni vitki i imaju lijepo izrađena tijela. Kostimografi moraju u tome biti silno spretni, moraju znati gdje će staviti neku aplikaciju kako bi ih još više poljepšali i, što je najvažnije, kako bi se oni dobro osjećali", kaže Dženisa Pecotić.

    Moderator Davor Schopf razložio je kako izumiranju specijalističkog krojačkog kazališnog zanata pridonose suvremene režije – prvenstveno u operi i drami – koje izvođače sve više odijevaju u traperice, majice i svakodnevnu odjeću pa se zbog toga gubi trostruka funkcija klasičnog kostima: da oblikom i likovnošću karakterizira određeni lik; da krojem i načinom izrade pridonosi što boljem izgledu izvođača, bez obzira na njegov privatni izgled i dob; te da izrazi i ilustrira stilsku epohu, što se potpuno zanemaruje.

    Elvira Ulip izrazila je nadu kako će taj modernizam ipak proći i otići u zaborav jer ima mnogo primjera da publika voli klasični kostim. „Meni je drago da velika kazališna kuća kao što je Hrvatsko narodno kazalište trajno njeguje balet i da postoji željezni repertoar jer, kao što vidimo, kada je na repertoaru Orašar ili Labuđe jezero, publika naprosto uživa u klasičnom kostimu", primijetila je. „Kolegica Dženisa Pecotić i ja završile smo Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, gdje se obrazuju kostimografi, i same znamo šivati, ali moram priznati da smo jako puno naučile od naših velikih kostimografa Ike Škomrlj, Dijane Kosec-Bourek i Zlatka Boureka. Oni su, uz profesore na fakultetu, bili i naši učitelji. Imale smo sreću stasati uz njih i učiti od pravih kazališnih majstora“, dodala je Elvira Ulip.

    Viša kustosica MUO-a Andrea Klobučar, voditeljica Zbirke tekstila i modnog pribora, upoznala je publiku sa zbirkama muzeja i specifičnostima Zbirke tekstila i modnog pribora, a restauratorice savjetnice Radionice za tekstil Antonina Srša i Iva Čukman upoznale su publiku sa specifičnostima svojega rada na održavanju predmeta od tekstila. Dugotrajan je to i strpljjiv ručni rad na, primjerice, restauriranju liturgijskog ruha iz stalnog postava muzeja koji je trajao desetak godina kako bi nekoliko stoljeća stari predmeti zasjali novim sjajem. Objasnile su i kako su došle na zamisao o izlaganju pedesetak kostima iz donacije Yureshe na visećim plastičnim vješalicama umjesto izložbenih lutaka – zahvaljujući tome kostimi lebde i ispunjaju prostor; zanjišu se zbog strujanja zraka; živi su, dostupni i bliski, što nije ostalo neprimijećeno od strane posjetitelja i stručne javnosti.

    © Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 14. veljače 2018.

kritike i eseji