Ton de quis?

Uz premijeru Škole prirodnog pokreta i plesa Marije Šćekić i Zahvalu grada Đakova Štefaniji Heller

  • Luca Mikulandra u predstavi Matrix, foto: Duško Jaramaz

    Plesna umjetnica Marija Šćekić je 27. siječnja 2018. u rodnom Đakovu upriličila premijeru predstave Matrix u izvedbi prvih polaznica Škole prirodnog pokreta i plesa Marije Šćekić koju je umjetnica otvorila i pokrenula u Zadru kao edukativni program Umjetničke organizacije Histeria Nova, a kao privatni nastavak pedagoškog angažmana na Osnovnoj školi za balet i suvremeni ples Jurja Dalmatinca u Šibeniku. Kako je Marija Šćekić školovana u inozemstvu (diplomirala je suvremeni ples i koreografiju na plesnom odsjeku Sveučilišta Concordia u Montrealu u Kanadi) tako je nekako ostala po strani od glavnih struja i grupacija suvremene hrvatske plesne scene. Osebujna i mislim da smijem reći: tvrdoglava, krčila je vlastite putove vrlo brzo odustajući od kompromisa eventualnih umjetničkih grupacija i zajednica.

    Marija Šćekić i polaznice njezine Škole prirodnog pokreta i plesaTo je rezultiralo impresivnim, autentičnim umjetničkim istraživanjima i radovima, koji, bez obzira na priznanja, nisu poživjeli duže od prosjeka domaće plesne scene. Okretanje pedagoškom radu prirodan je slijed i smisao osobnog umjetničkog razvoja, te konačno nešto vidljivo i konkretno, kao neko ogledalo i mjesto provjere vlastitih umjetničkih postupaka i stavova. Nema učitelja bez učenika. Isadora Duncan je u svom pedagoškom zanosu odbijala velike, rasprodane nastupe jer ju je to dekoncentriralo, odvlačilo od uzbudljivih novih otkrića koje je pronalazila u svojoj školi: „Snaga moje poduke graničila je s bajkom… Kako su se ove djevojke promijenile. Koliko su znale i s kolikim su samopouzdanjem prenašale svoje znanje na djecu. Izgledalo je kao da sa mojim kretnjama prelazi na učenice duh plesne umjetnosti…“

    Kako Marija Šćekić sve radi strasno i temeljito, tako je i ovu, novu razinu umjetničkog djelovanja kao osobno otkriće prigrlila cijelim bićem, na što su naravno, njezine učenice odgovorile predano, s pažnjom, koncentracijom, radom i talentom. Zapravo me produkcija Škole Marije Šćekić, kao i njezini transparentni stavovi podsjetila na pionirke plesnog modernizma, jednako Isadoru, kao i Anu Maletić koje su ustrajale na duhovnosti tijela i ljepoti svake osobnosti, na osobnoj kreaciji umjesto imitaciji. Mariju Šćekić ne zanima profesionalni dril i visoka, sinkrona tehnika nego zastupa prirodni, svima dostupni pokret i tijelo kao jedinstveni ljudski instrument, ono što je zapravo u temeljima suvremenog plesa i odgojnog plesa, ali se u procesu opće komodifikacije zna previdjeti i - izgubiti.
    Štefanija Heller (3. slijeva) i Marija Šćekić (2. slijeva)
    No, vraćam se na pravi povod i temu ovog tekstu. I sama u ulozi učiteljice i voditeljice grupe malih žena, Marija Šćekić je ovom prigodom imala potrebu uspostaviti generacijski, pedagoški most između svoje učiteljice plesa i svojih učenica, te je kao kraj cijelog događanja, uz podršku grada Đakova, organizirala javnu zahvalu Šefaniji Heller, baletnoj pedagoginji koja je od 1977. (na poziv Rade Namjestnika iz Narodnog Sveučilišta u Đakovu) preuzela vodstvo Baletnog studija i od onda tri puta tjedno redovito dolazila u Đakovo. Za vrijeme Domovinskog rata Štefanija Heller nastavila je rad, no zbog uzbuna i prestanka rada Sveučilišta, nastavu drži srijedom i četvrtkom, ostajući prenoćiti u obiteljima polaznica. Godine 1993. dodijeljena joj je Diploma za petnaest godina rada Baletnog studija pri Narodnom sveučilištu August Cesarec u Đakovu. (A Marija Šćekić odlazi u London i dalje.)

    Tko je Štefanija Heller? Osječka plesačica upisana u (pre)kratku povijest profesionalnog baleta HNK-a u Osijeku. Djevojčica od dvanaest godina koja, po povratu iz logora, živi s bakom i u rujnu 1949. se zajedno s kolegicom Elzom Sarke (koja će kasnije postati članica Lada) odlučuje prijaviti na mjesečni tečaj iz baleta i audiciju za balet pri HNK-u u Osijeku, nakon koje potpisuje Ugovor sa vodstvom te kuće kao honorarni član (kao maloljetna nije mogla biti zaposlena). To je vrijeme kada Argene Savin formira prvi baletni ansambl u Osijeku iz kojeg će izaći i Joža Komljenović, Antonije Maksimović, pa Antun Marinić i Slavko Pervan. Uz Argene Savin u Osijek je pozvan slovenski baletni umjetnik Stjepan Suhi (1951. do 1960.) i u to se vrijeme utemeljuje profesionalni Balet kao samostalna grana osječkog HNK-a. Suhi je ishodio baletni odjel na Muzičkoj školi (na kojem kasnije od 1954. do 1962. radi i Sofija Cvjetičanin, koja i koreografira u Dječjem kazalištu, a otuda će krenuti u baletnu karijeru Božica Lisak…).
    Štefanija Heller (2. zdesna) u opereti Kod bijelog konja (autor Ralph Benatzky), HNK u Osijeku 1958.
    Štefanija Heller upisuje Baletnu školu i pohađa nastavu paralelno uz predstave i probe i redovno srednje obrazovanje. (Nastava iz narodnih i povijesnih plesova se tada održavala u Baletnoj školi u Zagrebu.) Na dodatnu edukaciju 1955. odlazi u Baletnu školu pri Narodnom pozorištu u Novom Sadu gdje je i plesala godinu dana, nakon čega se 1956. vraća u Osijek i nastavlja raditi u sklopu baletnog ansambla HNK-a u Osijeku. No, sedamdesetih godina Kazalište i Grad očito odustaju od baleta, te se „on svodi na desetak plesača koji opslužuju operne i operetne predstave“ (LJ. Stanojević, Balet na pozornici HNK u Osijeku 1910.-1991.). Među njima je i Štefanija Heller. Ona 1993. preuzima vodstvo baletnog studija u Dječjem kazalištu u Osijeku a uskoro je na inicijativu Antuna Marinića i uz podršku Sonje Kastl i Štefanije Heller 1995. osnovana Plesna skupina HNK-a u Osijeku iz koje će izaći Vuk Ognjenović, umjetnik koji je nastavio sanjati o ponovnoj uspostavi osječkog Baletu, i Maja Huber, plesačica i pedagoginja koja od svoje učiteljice Štafanije Heller preuzima vodstvo baletnog studija u Dječjem kazalištu.

    Štefanija Heller je osoba koja je potaknula i nadahnula i profesionalno usmjerila barem troje trenutno aktivnih umjetnika: Mariju Šćekić, Vuka Ognjenovića i Maju Huber. Vuk Ognjenović i Maja Huber zapravo, na neki način, nastavljaju njezinu misiju u gradu koji ne pokazuje naročiti senzibilitet ni za plesnu umjetnost, ni za mlade umjetnike. Ovom prigodom sam ih zamolila za nekoliko rečenica sjećanja i posvete.

    Uručenje Zahvale grada Đakova Štefaniji HellerVuk Ognjenović: „Gospođa Štefanija Heller je bila je moj prvi baletni pedagog u osječkom HNK-u tijekom pet godina. U to vrijeme više nema profesionalnog Baleta, ali mi ona usađuje profesionalne navike koje je stekla za vrijeme rada u profesionalnom baletnom ansamblu HNK-a u Osijeku. Od svega što sam od nje naučio, a puno je toga, izdvojio bih nešto što na prvi pogled izgleda kao sitnica. Naime, uvijek mi je govorila koliko god veliku ili malu ulogu u predstavi imao kao plesač, uvijek se zagrij i pripremi kao da plešeš najveću rolu ikada. Toga sam se uvijek i držao, i mogu reći da mi je to bio jedan od najboljih savjeta koje sam dobio. Dan danas, plešem li Orašara ili ulogu u opereti ili mjuziklu, uvijek se, dok čekam na izlaz, neprestano zagrijavam, tako da je svaka predstava u principu podjednaka po pitanju uložene energije i truda. Na taj način zapravo svaka manja uloga postaje vrijeme i mjesto za treniranje i napredovanje i održavanje discipline treninga, jer onog trenutka kada počnete kalkulirati u baletu koliko ćete se dati za pojedinu ulogu i ili trening, zapravo prestajete biti plesač. I još nešto me naučila što sam u dva navrata imao priliku biti ponosan što sam ja jedini znao nešto što nitko nije, a naučio sam to u Osijeku. Bilo je to u radu s KuK Ballett Osterreich i Baletom zagrebačkog HNK-a, kada je koreograf rekao da napravimo ton de quis svi su se gledali, a ja sam jedini znao što treba, jer me naučila naša teta Heller.“

    Maja Huber: „Biti dobar profesor, pedagog ne znači biti samo dobar u onom sto poučavaš. Biti profesorom u umjetnosti istovremeno znači biti i nadahnuće učenicima. Dijeliti svoju strast prema pozivu, lekcija je koju sam naučila ne u daljnjem obrazovanju ili na Akademiji, nego od gospođe Štefanije Heller. Upravo ti snažni temelji, plesni, ali prije svega i životni, su alati koji su mi služili kao prva pomoć, u svakom trenutku kada bih se upitala ima li uopće smisla ovo čime se bavim. Upoznala sam je kada sam imala pet godina. Bila je glasna i stroga. Većinu vremena sam je se smrtno bojala, ali nešto me tjeralo da se uvijek vraćam.

    Puno godina nakon, kad sam se spremala za odlazak na Akademiju, puna pitanja i nedoumica, otišla sam prvo do nje. Bilo je kasno proljeće, sjedile smo i pile kavu, ćaskale o svakodnevnim stvarima. U jednom trenutku moja zbrkana mlada glava istresla je pitanje: „Teta Heller, da možete, bi li mijenjali svoj poziv za nešto drugo?“. Nisam stigla niti završiti pitanje, iz njenih je usta izašlo najodlučnije „Ne!“ koje sam ikad čula u životu. Ispratila me s rečenicom: „Budi hrabra!“ Najvrjednija plesna lekcija koju sam dobila u životu.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 7. ožujka 2018.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji