Skladatelj koji je mrzio doktrine

Tjedan glazbe za mlade: Impresionizam u glazbi, KD Vatroslav Lisinski, 10. travnja 2018.

  • foto: Renato Branđolica

    U okviru Tjedna glazbe za mlade, 10. travnja 2018. u Velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski organiziran je vrlo zanimljiv i ujedno edukativan umjetnički program pod naslovom Impresionizam u glazbi. Organizatori su uz KD Lisinski, Hrvatska glazbena mladež i Zagrebačka filharmonija, a program je ostvaren u suradnji s Francuskim  institutom, Modernom galerijom i Školom suvremenog plesa Ane Maletić.

    Osim jedne klavirske minijature Božidara Kunca program je u cjelini bio posvećen francuskom skladatelju Claudeu Debussyju (1862- 1918) čime je obilježena i stota obljetnica njegove smrti. Izvedene su Mjesečina, More, drugi stavak iz Tri nokturna, te u povijesti plesa znamenito i nezaobilazno djelo – Preludij za poslijepodne jednog fauna. Publika je čula i prepjev stihova Stephanea Malarmeea koji su potaknuli Debussyjevu skladateljsku maštu, a istoimeni balet Vaclava Nižinskog iz 1912. koji je iz više razloga bio revolucionaran, ali i provokativan i kontraverzan, ovaj put nije spomenut. Pretpostavljam zbog složenosti proširenja teme.
    foto: Renato Branđolica
    Tijekom izvedbe su se na postavljenim ekranima projicirale fotografije koje su pratile živo i angažirano izlaganje dr.sc. Zdenke Weber koja je promišljeno vodila kroz sadržaj programa nastojeći mladoj publici približiti razdoblje s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Objašnjavajući glazbu impresionizma gospođa Weber je citirala Debussyja: „Ja sam sebi stvorio religiju od tajanstvene prirode. Tko može znati tajnu glazbenog stvaranja? Šum mora, linija nekog horizonta, huk vjetra kroz lišće, zov neke ptice, ostavljaju u nama brojne impresije. I odjednom, bez ikakvog našeg sudjelovanja, jedno od tih sjećanja se proširi izvan nas i izrazi glazbenim jezikom. Taj osjećaj nosi u sebi svoj harmonični svijet. Ma koliko mi nastojali, nećemo više naći ni točnije, ni  iskrenije harmonije. Mrzim doktrine i njihove drskosti. Želim pjevati  o svojem unutrašnjem pejzažu, na način naivne dječje bezazlenosti.“ To me toliko podsjetilo na Plesačicu budućnosti – djelo Isadore Dunkan napisano u isto, odnosno blisko vrijeme, oko 1902. u kojem je Dunkan tragajući za „zbiljskim izvorom plesa“ napisala: „Kretanje valova, vjetrova, zemlje, vječno je u istoj trajnoj harmoniji…“ i dalje, tako blisko Debussyju; o prirodnosti, plesu iz nutrine bića, jednostavnoj čistoći dječjeg pokreta, nužnom otporu spram civilizacijom i društvenim konvencijama nametnutih drskih doktrina.
    foto: Renato Brandjolica
    Međusobna bliskost umjetnosti najbolje se pokazala u praksi, što je i pravi razlog objavljivanja ove kratke impresije. Ulaskom mladih plesačica i plesača na matineji u Lisinskom se dogodio nesvakidašnji doživljaj glazbene izvedbe; postupak plesne intervencije u prostor koncerta i koncertne dvorane nije nov, ali je uvijek ponovno začudan u vraćanju na osnovne postavke i tzv. avangardne tendencije suvremenog plesa koji od Isadore Dunkan i Rudolfa Labana preko iskustva plesnog modernizma i Ane Maletić do danas rastapa krutu formu i rigidne obrasce, vrije poput života i prelijeva se prostorima tijela unutar prostora izvedbe.

    Mladi plesači su ulazili mirno i napeto ili radosno, svakako osjetljivo i prisutno u pokretu, u međusobnom odnosu i prostoru, kao da ih je bilo bezbroj (zapravo, saznala sam kasnije, u konačnici – dvjesto!), sa svih strana, koristeći i osvajajući sve slobodne prolaze. Unijeli su fini nemir, svaki put (imali su tri ulaska) na novi način,  koji je stapajući se s glazbom prostrujao dvoranom, proizveo kretanje glava i toraksa publike koja je iz svoje pozicije usmjerene prema sceni prvo vidjela plesače pred sobom, pa onda osjetila da su i sa strane ili iza, i da teku kroz prorede. Vrlo jednostavni, bosonoge plava grupa za More i zelena za fluidne pejzaže Faunovog poslijepodneva (uz stilizirani citat Nižinskijevih nimfi), te najveća grupa u tenisicama, trapericama i bijelim majicama na Svečanost iz Tri nokturna,  mladi plesači su se razmiljeli dvoranom, često u sjeni najednom bi uhvatili, ušli u svjetlo;  tonuli su do dna dvorane, i izranjali na površinu, međusobno se spajali i odvajali, pojavljivali i nestajali. Pri tom je publika, osuđena na fiksirano i fokusirano sjedalo, vrteći se na mjestu, hvatala i slagala svoje komadiće glazbeno plesne slike, svoje – impresije.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. travnja 2018.
    foto: Renato Branđolica
    koreografski koncept Ira Bičanić, Irena Mikec , Gordana Svetopetrić, Normela Krešić- Vrkljan
    koreografi /nastavnici
    More: Od zore do podneva na pučini: Adrijana Barbarić Pevek, Tanja Ivančić, Gordana Svetopetrić
    Preludij za poslijepodne jednog fauna: Ivančica Janković, Jasmina Zagrajski Vukelić, Irena Mikec
    Trois nocturnes/ Svečanosti:   Ira Bičanić, Katarina Đurđević, Nataša Jurišić, Andreja Radan, Hilari Strugar, Irena Vrabec
    kostimi: Davor Klarić, NTS

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji

...zabilježili smo