Jakobson za Petipaa

Povodom najave gostovanja Državnoga baletnog kazališta Leonida Jakobsona u HNK-u u Zagrebu 7. i 8. lipnja 2018.

  • Naslovnica knjige Teatar Leonida JakobsonaZa početak uvijek mirisnog lipnja u Zagrebu je najavljeno gostovanje Državnoga baletnog kazališta Leonida Jakobsona iz Sankt Peterburga s dva svjetski znamenita baleta Don Quijote i Giselle. To je kazalište poznato po raznolikom repertoaru kojega između ostaloga krase i nadasve zanimljive kreacije samoga osnivača Leonida Jakobsona, baletno nasljeđe nastalo poslije razdoblja Mariusa Petipaa i Mihaila Fokina koje naša publika rijetko može vidjeti.

    Leonid Jakobson rođen je 1904. godine u Sankt Peterburgu (kasnije za njegova života Lenjingradu u kojem je i pokopan nakon smrti u Moskvi 1975.) gdje je završio školovanje iskazujući još kao učenik svoj koreografski talent postavljanjem brojnih dueta i sola za učeničke koncerte. Angažiran je u kazalištu imena Kirov (nekadašnji i sadašnji Marijinski teatar), u početku kao plesač a ubrzo kao baletni majstor i koreograf. Prva velika i zapažena koreografija bio je drugi čin baleta Zlatni vijek Dmitrija Šostakoviča nakon čega je slijedio niz izuzetnih ostvarenja. Svoje stavove o baletu i kazalištu iznosio je vrlo jasno, u početku se čak ozbiljno suprotstavljajući klasičnome baletu.

    Leonid Jakobson, Lenjingrad, 1926.U zrelijem razdoblju vratio se klasičnome pokretu obogaćujući ga plastičnošću koreografskih rješenja te pronalazeći uvijek nove oblike kojima ističe dramaturške zaplete svojih djela. Svoje kraće duete i sola objedinio je u cjelovitu formu pod naslovom Koreografske minijature, koje su ga proslavile diljem svijeta. Okupljao je plesače izvan državnih ustanova i s njima stvarao novo plesno kazalište koje je uspjelo preživjeti mnoge teškoće i promjene sustava i imena, da bi danas nosilo njegovo ime. U svojim je brojnim djelima radio na glazbu starih majstora: Mozarta, Bacha, Čajkovskoga i Griega, ali je publici predstavljao i nova djela, Prokofjeva, Ravela i Debussyja.

    Ove je godine Baletno kazalište čiji je osnivač Leonid Jakobson, postavilo ciklus obljetničkih produkcija u čast dvjestote godišnjice rođenja velikoga koreografa Mariusa Petipaa. Svojim dolaskom iz rodne Francuske 1847. godine, Petipa je podigao balet u Rusiji na zavidnu razinu, dajući baletnim predstavama potrebnu tehničku i interpretativnu snagu. Obnovio je mnoge dotad već postavljene koreografije iz kojih je talentom istinskog koreografa izbacio nepotrebne scene i baletni pokret stavio u nužne dramaturške okvire, svrstavši tu umjetničku formu u ravnopravan položaj s opernim i dramskim kazalištem. Na mjestu glavnog koreografa Carskih kazališta Rusije proveo je 57 godina. Rusiju je smatrao svojom drugom domovinom u kojoj je ostvario preko sedamdeset baletnih predstava od kojih mnoge i danas nalazimo na repertoaru znamenitih baletnih kuća kao što su to Bajadera, Don Quijote ili Paquita.

    Zahvaljujući golemoj glazbenoj kulturi imao je mogućnost prepoznavanja kvalitetne glazbene građe te je njegova suradnja s Aleksandrom Glazunovim i Petrom Iljičem Čajkovskim rezultirala baletima koji su do danas ostali okosnice repertoara svakog ozbiljnog baletnog kazališta. Rajmonda, Labuđe jezero, Trnoružica, Orašar i drugi, naslovi su po kojima ocjenjujemo i plesače i kazališne uprave.
    Ninel Petrova i Sergej Vikulov u baletnoj minijaturi Vječno proljeće, kor. Leonid Jakobson
    Naravno da su se od vremena Mariusa Petipaa do danas plesačke mogućnosti razvijale i dosegle zavidne visine te su danas mnoge koreografije spomenutih naslova samo temeljene na njegovoj prvotnoj zamisli, no ime Petipa zastupljeno je u svim programskim knjižicama i ma tko se primio bilo kojeg od naslova neće zaboraviti uz svoje ime staviti – „prema Petipau“. Tako treba i ostati, nasljeđe treba poštovati i slaviti kada ga već koristimo ili ponekad nažalost zlorabimo.

    Marius Ivanovič Petipa, St. Petersburg, 1887.U nadi da će u tekućoj obljetničkoj godini biti više prilika za sjećanje na život i djelo Mariusa Petipaa ovom ću prilikom spomenuti dio koji ga veže s najavljenim gostovanjem i Leonidom Jakobsonom. Kada tako snažna umjetnička osobnost upravlja i oblikuje rad jednoga velikog baletnog ansambla poput ansambla Marijinskoga teatra iz Sankt Peterburga mora iza sebe ostaviti i nasljednike. Petipa je u svojim zapisima i dnevnicima pisao o mladim koreografima kojima je pružio mogućnosti, no mnogi od njih su ga razočarali ili iskoristili njegove koreografske radove potpisujući ih svojim imenom. Posljednje stranice njegovih dnevnika odišu gorčinom i razočarenjem. Mihail Fokin, drugo veliko ime ruske koreografije na čijim su reformama izrasla opet nova imena, prvi je nasljednik o kojemu Petipa ima samo riječi hvale. Odlaskom Fokina iz Rusije i s političkim promjenama koje su nastupile, javilo se mnoštvo novih pokušaja u svim umjetničkim granama pa tako i baletnoj, no upravo su radovi Leonida Jakobsona isticani kao nastavak Fokinove plesne linije.

    Čuvajući svaku pisanu riječ o baletnoj umjetnosti, i ruski i sovjetski povjesničari tiskali su mnoštvo knjiga i zapisa baletnih stručnjaka koji analiziraju predstave Mariusa Petipaa. Jedan od njih bio je i Leonid Jakobson koji je iz djetinjstva pamtio Petipaove koreografije: „U sjećanju su mi još uvijek dojmovi iz djetinjstva kada sam gledao Harlekinadu, iako se ne mogu sjetiti tko je plesao glavnu ulogu. Petipa je bio umjetnik raznolikih talenata, a ipak mu nije bilo moguće podignuti baletnu umjetnost do one visine o kojoj je pisao Noverre.(…)

    Naslovnica knjigeUpravo je Petipa bez puno razmišljanja poneku duboku i značajnu misao žrtvovao, ističući ples kao razonodu, no to je činio na njemu svojstven i neponovljiv sjajan način. Njegove koreografije su arhaične, divertismani čvrsto građeni, stvarajući kult baletne tehnike izmjenjuju pantomimu i ples kako bi se ispričala priča. Ipak varijacije koje je pripremao bile su naprosto sjajne i teško je pronaći predstavu u kojoj nije donio dobro plesno rješenje. Raznolikost njegove koreografske građe izaziva divljenje kao i rijedak dar točno i plastično oblikovanih karakternih uloga. U svojoj sedamdesetoj godini Petipa je ostvario svoje najznačajnije djelo, Trnoružicu, kao krunu cjelokupna rada, živi stil epohe, stil spektakla, grand ballet! (…)

    Trnoružicu bih mogao gledati i slušati bezbroj puta. Teško mi je riječima izraziti to zadovoljstvo, mir i harmoniju koju osjećam kada gledam tu predstavu. Moj je rad posve drukčiji od svega što je učinio Petipa, a ipak genijalnost njegovih predstava koje sam detaljno analizirao, smatram važnom za moj koreografski razvoj. Nažalost, pred mojim su se očima događale brojne i ne uvijek uspješne promjene njegovih koreografija, a tada bi djelo u potpunosti gubilo svoj prirodni tok radnje i postajalo žrtvom nezrelosti mnogih koreografa. Kad završavam predstavu, iskreno rečeno, ne znam što sam napravio, ne mogu vidjeti svoju koreografiju tuđim očima i uvijek sebi postavljam pitanje hoće li kritičari razumjeti što sam htio i što radim. No, ako genijalni Petipa kojega svi slave, po mojem mišljenju do danas nije dočekao da ga i razumiju, nego petljaju po njegovim djelima, što bih ja mogao očekivati… Autoru je razumijevanje njegove umjetnosti važnije od svakog uspjeha i slave.“ (Dnevnici, članci i zapisi o Petipau, Iskustvo, Lenjingrad, 1971.)

    Zahvaljujući suradnji dvaju gradova, Sankt Peterburga i Zagreba, koja traje već pedeset godina, i naša će publika imati priliku uživati u bogatoj ostavštini Mariusa Petipaa. A uprava Baletnog kazališta Leonida Jakobsona nizom projekata posvećenih obljetnici rođenja nenadmašnog koreografa pokazuje koliko cijeni nasljeđe i razumije umjetničko djelo koje nam je Petipa ostavio.

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 9. svibnja 2018.

kritike i eseji