Skulpture iz Brihadišvara

Queer Zagreb 2018.: Dancing Girl (Plesačica), autorica Sujata Goel, ZPC, 16. svibnja 2018.

  • Plesačica (Dancing Girl), autorica Sujata Goel, foto: Silvija DoganPrije nego li sam pogledala predstavu Plesačica / Dancing girl, učinila sam nešto što nikada u životu nisam učinila. Pročitala sam tekst o predstavi i izvođačici. Sujata Goel je plesačica obrazovana u klasičnom indijskom plesu kao i u suvremenom plesu. K tome još, njezino je obrazovanje stečeno na najprestižnijoj akademiji bharatanatjama u Indiji, Kalakshetri (koju je osnovala pokojna Rukmini Devi) te na P.A.R.T.S.-u u Belgiji (koju je osnovala Anne Teresa De Keersmaeker). Ako ništa drugo, već te reference izazvale su veliko poštovanje, ali i stvarale ogromna očekivanja. Bilo je jako teško osmisliti na koji način biti adekvatna publika ovakvoj izvođačici, a kamo li koji pristup gledanja imati kao netko tko želi napisati suvisli osvrt.

    No ulazak u performativni prostor bio je lagan jer scena nije odavala ništa. Bila je prazna i u apsolutnom mraku. Zatim se ukazao jedan dio tijela osvijetljen malom ručnom lampicom kojom je upravljala sama izvođačica. Pa iz mraka opet drugi dio tijela. Već prvi bljesak vidljivosti intuitivno me nagnao da umjesto na papir, zapisujem asocijacije na svoju ruku pa su time i moje kretnje olovkom postale dio Sujatina performansa. A ono tjelesno i suptilno postalo je jako bitno i fizički osjetilno.

    Prva je asocijacija bila lutka. Kasnije sam u prospektu ponovo pročitala rečenicu: „Sujata Goel predstavlja fiktivnu verziju sebe, mitološku figuru nalik lutki koja otkriva sebe i stalno se mijenja (...)". I zaista... suptilni prelasci iz tame u maleni spot svjetlosti podsjećali su na karane (karanas), predivne skulpture plesačica iz Brihadišvara (Brihadeeswara) hrama u Tandžavuru (Tanjavur) koje su slučajno pronađene 1956. godine kada se u hramu brisala prašina i dok su se tjerali šišmiši. Pomalo, i sama Sujatina pojava na početku predstave djelovala je poput potrage za skrivenim karanama. Čas je vidiš, čas ne... čas misliš da znaš što ćeš vidjeti, čas nisi siguran kamo sve ovo vodi. Čas je predivno, čas traje predugo. Ali ne iz dosade, nego iz nestrpljenja kada ćeš vidjeti više. I drukčije. Zatim se upalio reflektor odozgo i ostatak predstave jedino što je osvjetljavalo plesačicu bio je prsten napravljen od snopa svjetlosti koji ju je uramljivao u svim njezinim kretnjama i odavao zaista osjećaj skulpture osvijetljene u muzeju.
    Plesačica (Dancing Girl), autorica Sujata Goel, foto: Silvija Dogan
    Ono najfascinantnije u cijeloj izvedbi Plesačice bila je zapravo jasna slika izvođačice same. Mlada žena indijskog porijekla koja savršeno barata plesnom tehnikom Istoka i Zapada, ali nikada je zapravo ne iskazuje na van. Ta vještina vidljiva je u svakoj gesti ruku, pogledu, apsolutnom kontrolom nekog njenog unutrašnjeg ritma, ali zaista nikada u izvedenoj formi. Jer plesačica zapravo nikada nije uistinu zaplesala. Ali je svima bilo jasno da je ples ona sama. Vještina je bila itekako vidljiva u trenutku kada lutka postaje skulptura u kojoj Sujata savršeno preslikava poze iz klasičnog indijskog plesa. No i te poze prelaze jako suptilno iz apsolutno klasičnih u poprilično svakidašnje vizije žene. Žene Indije, žene Zapada, žene kako bi se ona sama vidjela, ali i žene u očima muškarca.

    Plesačica (Dancing Girl), autorica Sujata Goel, foto: promoDok je izvođačica osvjetljavala samu sebe, vidjelo se prilično jasno, iako u iscjepkanim segmentima, ono indijsko i klasično. Njezina tamnija put, dio kostima koji pripada klasičnom bharatanatjamu, dio lakta za kojeg intuitivno naslućujemo da stoji u sthanakam pozi... No čim se upalilo svjetlo, publika je bila sučeljena nečem sasvim drugom. Izvođačica nije bila našminkana, kostim je bio predivno 'razdrman' rukama kostimografa Tabasheer Zutshija, a hramski nakit (temple jewelry) koji bi trebao biti na predjelima glave (naušnice, ogrlice, set za glavu..) bio je dizajniran kao jedna jedinstvena kapa sačinjena od svih klasičnih elemenata na jedan sasvim moderni i uvrnuti način. K tome još, plesačica je držala ruke u baletnom port de brasu s tolikom preciznošću i mekoćom, kao da je oduvijek trenirala balet, a ne klasični indijski ples. Zvuk Andrew Chalka nalikovao je dronu, iako je na mahove podsjećao zvuku ispuštenom iz šruthi kutije (shruti box). A plesačica koja je tijekom predstave bila potpuno bez šminke i nikada nije pogledala direktno u publiku, na kraju je predstave izašla iz svog prstena svjetlosti, ali i tame te zakoračila u svjetlost koja ju je direktno spojila s publikom. Tim iskorakom pogledala je publiku u oči i od samouvjerene, suverene i odvažne mlade žene vidjeli smo krhku, ali posve iskrenu plesačicu koja zapravo nikada nije zaplesala.

    © Maja Drobac, PLESNA SCENA.hr, 30. svibnja 2018.

kritike i eseji

...zabilježili smo